word image
Interpretation

Anton Pavlovič Čehov- Tri sestre (seminar­ski rad)

3.911 Words / ~12 pages sternsternsternsternstern Author Frank K. in Nov. 2013
<
>
Download
Genre/category

Interpretation
Literature

University, School

Filozofski fakultet Zagreb

Grade, Teacher, Year

2012

Author / Copyright
Frank K. ©
Metadata
Price 3.20
Format: pdf
Size: 0.23 Mb
Without copy protection
Rating
sternsternsternsternstern
ID# 34771







Anton Pavlovič Čehov- Tri sestre

(seminarski rad)


Čehov je bio ruski književnik rođen Tanganrogu 1860. godine. U Moskvi studira medicinu, gdje zbog nedovršenog diplomskog rada ne stječe lječničku titulu. U svome književnome radu bavi se dramom i prozom. Umire u Badenweileru u Njemačkoj 1904. godine.

Djelo Čehove predstavlja prijelaz između ruske književnosti 19. stoljeća i ruske književnosti 20. stoljeća. S različitih gledišta književnosti, različito se ocjenjuje Čehov, neki kažu da je kruna čitave epohe ruske književnosti, ali i kao „svet dveju stvarnosti: nove i stare“ (Mila Stojnić: Ruski pisci XIX i XX veka; knjiga II, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974., 82).

U pismu koje je Gorki slao Čehovu, čestitajući mu novu 1900. Godinu piše:

Znate li Vi šta Vi radite? Vi ubijate realizam. I uskoro ćete mu zadati smrtni udarac posle koga zadugo neće moći da uskrsne .

Simbolist Andrej Beli, nakon Gorkog i Čehova komentira da je Čehov kruna ruske književnost te da se u njemu sustižu suprotni tokovi simbolizma i realizma. Smatra da je u njegovim djelima ostalo nasljeđe književnih tradicija Tolstoja, ali da istodobno u djelima nailazimo na istinski simbolizam koji razbija dotadašnje tokove ruske književnosti.

Čehov je u konkretnim situacijama vezanim z svoju sredinu vrijeme i povod kojim je pisao tražio opće ljudske osobine i njihove sudbine, karakteristike života uopće i čovjekov bitak u njemu. U jednostavnim situacijama u djelu kao što su praznično prejedanje i prepijanje, besmisleno verbalno preklapanje otkrivao je stravičnu duševnu pustoš života u ljudskoj sredini, duhovno ubojstvo i ispraznost koja prelazi u rezignaciju i očaj.

(Mila Stojnić: Ruski pisci XIX i XX veka; knjiga II, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974., 84).  Te jednostavne situacije, tj konkretni povodi postaju simbol apstraktnih čovjekovih čuvstava i osjećanja vremena, prolaženje vremena i života, razočaranja onim što je čovjek radosno isčekivao i tuge za onim što je prošlo.

Čehov je često imao za zadatak da popraća razna gostovanja umjetnika i da ih humoristički komentira. Na sličan način on se koristi i u tim komentarima. Na humorističan način on prikazuje svoja shvaćanja umjetnosti, ismijava položaj umjetnosti i umjetnika uopće u svojoj sredini. On nastavlja Gogoljevu tradiciju i odskače od tradicije što se prvotno vidi u gradbi komičnih situacija. Čehov komične situacije gradi na neskladu između intimnog doživljavanja svijeta i njegovih manifestacija i na ljudskim osjećajima i mislima umjesto na suprotnostima, nezgodama i nesporazumima.

Oslikava okolnosti, događanja i čovjekovo osjećanje iznenađenosti životom, njegovu obmanutost u očekivanjima i predviđanjima.

Čehov stvara događaje i okolnosti, ali tako da se podrazumijeva njihov nesklad s očekivanjima njegovog junaka. Takav nesklad je u osnovi nesklad između sna i jave, između stvarnog i zamišljenog, ali kao takav spada u tragično, a ne u komično. Međutim, Čehov takav tragični susret stavlja unutar okvira banalnih situacija, koje u biti otkrivaju da je tragika kategorija našeg intimnog doživljavanja sveta, a ne sticaj okolnosti, da je ona u nama, a ne izvan nas. (Mila Stojnić: Ruski pisci XIX i XX veka; knjiga II, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974., 85)

Čehov smatra da tragiku čovjek stvara sam sebi, najčešće svojom maštom i predviđanjima, pogrešnim proračunima. Tragedija živi u nama svima, i čeka najb.....[read full text]

Download Anton Pavlovič Čehov- Tri sestre (seminar­ski rad)
• Click on download for the complete and text
• This is a sharing plattform for papers
Upload your paper and receive this one for free
• Or you can buy simply this text
This paragraph is not visible in the preview.
Please downloadthe paper.

Njihovu tugu, svih ovih tipova, Čehov je pokušao razagnati smijehom, kao da se obraćao tim junacima s namjerom da ih uvjeri da se tuga može promatrati i sa smiješne strane, da taj tužni život ima i svoj komični aspekt.

Kada se bavimo Čehovom, važno je spomenuti njegovu razradbu pojedinačnih slučajeva iz života, bavljenje životnim sitnicama, svijetom malih ljudi i njihovih zgoda i nezgoda. Na tim događajima, Čehov gradi svoje sižee koje su ponekad svedene na postojanje jedne dominantne osobe karaktera, no one istodobno prividno stoje u prvom planu njegova stvaralaštva.

Međutim, to ovisi  o čitatelju. Za površnog čitatelja, koji čita iz zabave, nevidljivo je da se ti događaji isprepliću i nalaze u jednoj točki.

Čehov je u svom djelu obuzet očajem i rezignacijom zbog takve čovjekove sudbine i zbog njihova života. On primjećuje i piše o tome kako ljudi potopljeni u svojim problemima ne žive, već životare, ne egzistiraju kako bi trebali.  Oni nemaju života, već nekakve prazne životne forme, u kojima se ništa ne događa, ili se samo jednom dogodi- smrt, kraj života, kraj postojanja.

Prazna forma života i smrt- to su dva fiksna pola Čehovljevog sveta ( Dimitrije Mereškovski u Mila Stojnić: Ruski pisci XIX i XX veka; knjiga II, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974.,100)

Čehovljev svijet na prvi pogled djeluje snažno i krepko, ali zapravo, iznutra je on razoren u potpunosti sitnicama. Sve je u njemu obuzeto tugom i očajem, monotonijom i dosadom. U takvom okružju, Čehov se poistovjećuje s Gogoljevim junacima spahijske Rusije koji govore o tome kako je dosadno živjeti na ovome svijetu.

Iza svih tih događaja i sitnica, uopće se ne vide Čehovljeva egzistencijalna pitanja čovjekove sudbine. U prvi plan ovdje izbija apsurdnost svake čovjekove angažiranosti, osjećaj dosade postaje toliko snažan i čest da se ljudi zbog njega ubijaju ili postaju ubojice. Skoro pa svi likovi iz njegovih djela, svi junaci, bilo kakvoga karaktera, različitih zanimanja i osobina obuzeti su tom istom dosadom i monotonijom.

I u gradu, selu, kafiću, farmi ili bilo kojem drugom mjestu u djelu, svud se proteže isti osjećaj nepokretnosti. U djelu, imamo osjećaj da se sve kreće, da se živi punim ritmom, no u biti je sve prožeto nekim osjećajem bezgranične praznine, čovjek koji je suvišan i nepotreban u svijetu. Kao da su svi ljudi suvišni, gdje se vraćamo na poznati tip suvišnoga čovjeka ili suvišnjaka u ruskoj književnosti- kao da je postao opći tip, jedina i obična svakodnevna varijanta ruskog čovjeka. Čehovljeva bol najbolje se vidi u činjenicama da život kojeg žive njegovi junaci nije život nego preživljavanje.

Iz tih razloga on ih čii apsurdnim i smmiješnim, pokazuje da je život zamijenjen neživotom, odnosno biće- nebićem. Njegovi likovi pate u svom životu, a komični su; zapleli u se u mrežu međusobnih odnosa i zavisnosti i kroz izvlačenje iz toga prolaze kroz razne situacije koji čine komiku u djelu, iako u prvom planu, oni su tragični. Čehovljev lik je ili čudak ili rob (u bilo kojem smislu, ne mora biti u doslovnom, može biti kao Andrej iz Tri sestre).

Oni su sami po sebi smiješni u svom robovanju, čak i kad su likovi krajnj.....

This paragraph is not visible in the preview.
Please downloadthe paper.

Čehov je u potpunosti neiscrpan izvor, jer on u svojim djelima sa svojim lajtmotivima nikad ne govori o slučajnom i pojedinačnom, već uvijek isključivo o ljudskom. Ponekad cijela scena ne govori ništa, i ne znači ništa, ali pobuđuje emocije, upomene i nemirnne osjećaje. Zbog toga je, zaključuje Stanislavski, njegova drama realistična toliko da gotovo zadire u naturalizam, lirski impresionistička i filozofski simbolička.

U Čehovljevim dramama pravi opis je neposredan. Simbol je ono što prevladava i što potječe iz piščevog života. U drami, simbol služi kao ilustracija i kao centar emotivnog pritiska. Simbol je vrlo precizan, ali na jednostavnom nivou ilustracije. Na nekom drugom nivou i na simboličnom planu, on je u biti neprecizan. Galeb je vrlo dobar primer problema sa kojim se talentovan dramatičar suočava u pretežno naturalističkom dobu.

Suština drame postavljena je kao prikazivanje svakodnevnog života; a kvaliteti koje je Čehov video u svakodnevnom životu bili su frustracija, besciljnost, razočarenje i apatija .

Velike ljudske krize razređavaju se ćutke, ili se nagoveštavaju naneupadljivijim običnim pokretima. (Raymond Williams: Drama od Ibzena do Brehta; Nolit, Beograd, 1979., 117)

Čehov u dramama pokazuje kako su likovi najzainteresiraniji za eksplicitno samootkrivanje, imaju želju i potrebu da kažu istinu o sebi. Takvo otkrivanje sebe može biti vrlo različito na više razina. Primjer:

Olga:Uvijek me boli glava zato što moram ići u gimnaziju svai dan i predavati sve do večeri. Dolaze mi čudne misli, kao dam već stara žena. I zaista, za ove četiri godine što radim ovdje, osjećam se kao da se svakim danom mladosst i snaga cijede iz mene, kap po kap. A amo jedna želja raste i raste u snazi . Otići u Moskvu, što prije . (Tri sestre)


Olga u ovom citatu izražava svoju eksplicitnu situaciju. Njihov nastup i iskazi su sredstva  autorove ekspozicije  (118) koja su često nespretna zbog velikog broja likova kojima radi, kao na primjer u drami Tri sestre. Kod Olge, ,jasno se vidi sentimentalna žica koja se u stvarnom životu nazivlje samosažaljevanje, a zavisi o njihovoj vlastitoj eksplicitnosti.

Valja se pozabaviti odnosom između konvencije samootkrivanja koje može biti nespretno kao u Tri sestre i Čehovljeve stvarne strukture osjećanja. Primjećuje se velika izmjena u odnosu na Ibsena i u odnosu na Strindberga. Tu ne osjetimo niti otvoreni sukob, ni unutrašnje traganje kao kod Strindberga, i iako ima nekih sličnosti s Ibsenom, nailazimo na ključnu razliku. Čehov je, isto kao i Ibsen, uvidio frustraciju i stagnaciju for.....

This paragraph is not visible in the preview.
Please downloadthe paper.

Takav dijalog je težak za čitanje i ne uspijeva uvijek. Razvija se vrlo čudan i nepoznat ritam (razne onomatopeje u Tri sestre), u kojem se ne osjeća da je to rekao jeda od likova zasebno, već kao da govori cijela grupa. Takvih dijaloga ima puno u drami Tri sestre a primjer da vidimo ovu Čehovljevu metodu najbolje pokazuje sljedeći citat:

Tusenbach: Izgleda da se ne razumijemo. Kako da vas ubijedim? Da, smijite se. Ne samo posle dva ili tri vijeka, nego i poslije milijun godina, život će biti isti kao što je i bio. Život se ne mijenja, on uvijek postoji, slijedeći vlastite zakone koji nas ne zanimaju ili koje, u svakom slučaju nećete nikad otkriti.

Ptice selice, ždralovi na primjer, lete i lete, i ma kakve misli, zvisene ili obicne prolazile kroz njihovu glavu, letjet će i dalje ne znajući ni gdje ni zasto. Letjet će i nastavit će da to čine, bilo kakvi filozofi da se pojave među njima; mogu filoozofirati koliko god hoće, samo će i dalje letjeti.

Maša: Nema li ipak značenja u tome?

Tusenbach: Značenja? Sada pada snjeg. Kakvog značenja?

Maša: Izgleda mi da čovjek mora imati vjere, ili mora traziti neko vjerovanje, inace ce mu ziivot biti prazan, prazan. Zivjeti i ne znati zasto zdralovi lete, zasto se bebe rađaju, zasto na nebu ima zvijezda .

Veršinjin: ipak im je žao sto je mladost prosla.

Maša: Gogolj kaže: život na ovom svijetu je dosadna stvar, moja gospodo .

Kada čitamo ili slušamo ovaj dijalog jasno nam je da ono sto se izrazava, nije odnos između likova ili niz nekih odrednica. To je velika promjena na sceni. Svakako je vrlo tesko odrzati ovakav kontinuitet, pogotovo ako svaki glumac vidi sebe kao nosioca neke pojedinačne i izdvojene uloge. Paradoks kod Čehova je to što su pojedinačne crte pomoću kojih se razlikuju njegovi likovi tj članovi njegove grupe vrlo površne, a ipak predstavljaju nešto stalno.

Iz toga izlazi ljudski glas unutar i izvan neposrednog samopredstavljanja (Raymond Williams: Drama od Ibzena do Brehta; Nolit, Beograd, 1979., 124)

Kaže se da je Čehov izmislio dramsku formu koja se protivi većini konvencija dramskoga izvođenja. Kad se Čehov počeo izvoditi, trebalo se naći nove metode glume i scenografije ( Stanislavski, Nemirovič-Dančenko). Stvaranje nove dramske forme bio je vrlo originalan i eksperimentalan i smatra se trijumfom, ali isto tako može se i trebalo bi se smatrati krizom naturali.....

This paragraph is not visible in the preview.
Please downloadthe paper.

Gosti na proslavi su časnici iz grada i njima je prije zapovijedao general Prozorov. Sestre se silno žele vratiti u svoj rodni grad Moskvu, pa na početku vidimo kako one iščekuju događaje koje se neće dogoditi, maštaju o sretnoj budućnosti i o Moskvi. Njihov brat Andrej, lik kojeg Čehov obrađuje na ironičan način, imao je velike ambicije postati sveučilišni profesor, no pada pod utjecaj svoje malograđanske, ali dominantne žene Nataše.

O njoj ne znamo ništa, jer Čehov kao takav nikoga ne osuđuje, već daje kratke crtice analize, ali zaključujemo da je to lik upitnoga morala (odnos prema Afisi), te kao takva i negativan lik. Najatraktivniji i uzbudljiviji dio u njihovim životima su izvan scene: požar u gradu i dvoboj Tuzenbacha i Saljonoga. Ipod svega toga, njihove monotone svakodnevnice otkrivamo proces propadanja i gubitništva.  Olga će postati protiv svoje  zelje ravnateljica škole, Andrej ce potati cinovnik drzavne uprave i potlačen od strane svoje žene, nesretni muž čija ga žena vara s njegovim šefom.

Maša spoznaje dosadu i naviku u ljubavi prema svojemu mužu, i proživljava kratku ljubav koje će se odreći, a Irina neće naci zadovoljstvo ni u radu, a ni u udaji za Tusenbacha koji na poslijetku i umire. Nataša gospodari kućom, gotovo je istjerala sestre iz vlastitoga doma i ostavlja ih pod vedrim nebom. Iz kratkog pregleda, zakljucujemo da dramske radnje u klasičnome smislu- nema.

I upravo je to jedan od elemenata Čehovljeve dramske reforme.

Osim glavnih likova, imamo i sporedne, epizodne likove kao što je dadilja Afisa nisu snažnije profilirani kao dramski karakteri. Ono što je vrlo zanimljivo jest to da jače djeluju na sceni likovi koji se na njoj uopće ne pojavljuju, kao što je Protopopov i Veršinjinova žena. Svi likovi su međusobno slični po životnim shvaćanjima i nitko se ne odvaja snagom osobnosti.

Mnogo se govori, dijalozi su bogati, ali malo djeluju i ništa se ne mijenja. Pasivno se prepuštaju životu i svi zajedno svjesno pate. Pravih dramskih karaktera tj nosilaca životnih uvjerenja koji bi se borili za nesto svoje-nema. Svi su oni u sukobu sa životom i poraženi od istog i od njegove nemilosrdne grubosti koja je u drami najjače vidjiva u liku Nataše. Ona ima cilj i postupno dolazi do njega.

Muža je podredila, našla ljubavnika, potpuno preuzela kućanstvo i odredila njegova pravila i uzela novac. Sestre je istjerala iz vlastitoga doma; prvo iz djevojačke sobe, a na kraju vidimo simboliku: kada sestre stoje vani ispod otvorenoga neba: simbol kuće i zajedništva kojeg više nemaju. Ne možeo odrediti negativne i pozitivne likove, svi su i jedno i drugo, nosioci i jednih i drugih osobina; sve je pomijesanje i svakidašnje.

Zato i nema prave katarze jer Čehov zanemaruje prave dramske junake  i pomiče težište drame s njih- što je jos jedan element promjene koje je Čehov un.....

This paragraph is not visible in the preview.
Please downloadthe paper.

Natašin zeleni pojas je simbol uvlačenja negdje gdje ne spada, zmijska boja, nepoželjnost. Kasnije se Čehov igra, pa Nataša komentira Irinin pojas koji joj ne paše želeći nam dat do znanja kako je došla do cilja da su sada sestre nepoželjne u vlastitome domu.

Važan je uzvik Moskva, Moskva koji se ponavlja kroz cijelu dramu i označava, kao što sam već rekla, težnju i želju sestara za povratak svome rodnom gradu, gradu gdje su se rodile i obrazovale, Moskva im predstavlja sreću, ispunjenje njihovih snova i mogućnost da promjene monotoniju život i da postane onakav o kakvom su sanjale.

No osim toga razlog što se ovaj toponim toliko puta spominje i jest zato što sto u Čehovljevo vrijeme Moskva je bila raj na zemlji, grad snova, grad u kojeg su išli individualci, umjetnici i slično. Moskva je u to vrijeme bila na vrhu u više razina.


Dramska napetost nije u potpunosti nestala. Nema je u klasičnme smislu, ali ona proizlazi iz drugih dramskih sredstava; iz specifične atmosfere u kojoj su nabijeni jaki osjećaji ali iz izvrsne majstorski izvedene simbolike.

Ono što je Čehova inspiriralo za ovu dramu je taj sivi i sirotinjski život i njegova monotonija. Sestre Olga, Maša i Irina žive život pun sivila i maštaju o uzvišenom životu punom smisla. Međutim one su tri bijele ptice (kako Irinu naziva Čebutikin) i zatvorene su u krletki voga doma. U harmoniju njihova doma prodire malograđanska sredina sa utilitarnim shvaćanjima  preko ženidbene veze.

Sve okolnosti dovele su do nestajanja ambicija, do smrti težnje ka uzvišenom. Nekome je tu težnju ubila besmislena vojna disciplina, netko je otupio od administrativnih i uredskih poslova, netko od usamljenosti, a netko pak od običnih životnih problema kao što su ljubav i ostalo.


Čehovljeva dramska reforma vidljiva je, dakle, u:

·         Nema jakog dramskog sukoba

·         Dramska radnja nije događanje, već trajanje

·         Dramski dijalog nije klasičan, ni.....

This paragraph is not visible in the preview.
Please downloadthe paper.

Swap your papers