word image
Zulassungsarbeit / Staatsexamensarbeit

High fantasy: u obranu žanra

4.658 / ~16 sternsternsternsternstern Charlotte Z. . 2017
<
>
Download

Zulassungsarbeit
Literaturwissenschaft

Faculty of Humanities and Social Sciences, Zagreb

A, Luka Bekavac, 2017

Charlotte Z. ©
8.00

0.17 Mb
sternsternsternsternstern
ID# 68993







Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za komparativnu književnost

Ak. godina 2016/2017.


High fantasy: u obranu žanra

Seminarski rad


Opća povijest književnosti: Poetike postmodernizma

Preddiplomski sveučilišni studij


Zagreb, 2017.

Sadržaj:


1. Uvod…………………………………………………………………………………………3

2. Definicija žanra…………………………………………………………………………… .5

3. Povijest i utjecaji…………………………………………………………………………….7

3.1. (Anti)modernističke tendencije……………………………………………………….8

3.2. Fantasy i postmodernizam…………………………………………………………….9

4. Paragoni žanra…………………………………………………………………………… .11

4.1. J. R. R. Tolkien………………………………………………………………………11

4.2. Phillip Pullman……………………………………………………………………….12

4.3. Steven Erikson……………………………………………………………………….13

5. Zaključak………………………………………………………………………………… .15

6. Literatura………………………………………………………………………………… .16


  1. Uvod:


Fantasy je prirodna ljudska aktivnost“, riječi su najpoznatijega i najcjenjenijega pisca fantastične književnosti. U On Fairy Stories, teorijskome tekstu o prirodi fantasy književnosti, J. R. R. Tolkien izložio je velik dio njezinih glavnih karakteristika koje će nešto kasnije pretočiti u književnu formu. Prema njegovim shvaćanjima, vrijednost je žanra u „oporavku svježine pogleda“, odnosno svojevrsnoj defamiliarizaciji bitnih kulturno-socioloških elemenata iz vanjskoga, postojećega svijeta, smještajući ih u onaj fantastični (4,10).

Time se oni ne gube, već, upravo suprotno, postaju konkretniji i vidljiviji. Uz navedeno, postoji i niz drugih razloga zbog kojih je fantasy vrijedna književna forma, no oni teoretičarima i kritičarima (pre)često izmiču.

Prije početka konkretne argumentacije prethodnoga navoda potrebno je naglasiti jednu važnu stavku. U nastavku ovoga teksta zadržani su engleski termini kako za sam žanr, tako i za podžanrove te većinu fenomena vezanih uz njih. Razlog tomu jest nedostatak prikladnih te neadekvatnost postojećih izraza na hrvatskom jeziku, uključujući i „visoku fantastiku“ Zorana Kravara.

Njihovim bi se korištenjem fantastičnim pripovijestima više oduzelo nego pridonijelo, stoga, sve dok se akademici s ovih prostora ne počnu njima ozbiljnije baviti te se usuglase oko glavnih termina i odrednica, nazivi na engleskom jeziku ostaju mjerodavni.

Unatoč rastućoj popularnosti, u znanstvenom smislu fantastična je književnost poprilično zanemarena. Veliki dio donekle primjenjive teorije dolazi od samih fantastičara, što sa stranica konkretnih djela, što iz popratnih tekstova. (Mendlesohn i James, 2012, 4-5). Krajnja neusuglašenost oko žanrovskoga kanona, specifična za fantasy, stvara dodatnu zapreku; ono malo ozbiljnih tekstova autora koji su tematici odlučili pristupiti s teorijskog aspekta gotovo se uvijek bazira na djelima koja su autorima osobno poznata i bliska.

Tako je svaki teorijski tekst, osim dakako Cluteove Enciklopedije, potkrijepljen primjerima u skladu s čitateljskim preferencijama autora. Jedina dva djela, točnije ciklusa, koja se nezaobilazno spominju kao epitomi žanra, češće u detalje nego samo usputno, jesu Tolkienov Lord of the Rings i Lewisove Chronicles of Narnia. Ne treba ni spominjati koliko je teško, upravo iz tog razloga, doći do imalo suvisle teorije primjenjive upravo na tekstove kojima se pojedinac odluči posvetiti.

Ni ovaj rad ne odudara od tradicije bavljenja autorima i podžanrovima od osobne važnosti. Razlozi zašto su pojedini primjeri uključeni jesu slijedeći: J. R. R. Tolkien utro je put mnogim (kasnijim) fantastičarima, stoga uživa mjesto najrespektabilnijeg među njima; Philip Pullman jedan je od inventivnijih i kompleksnijih autora žanra, što također vrijedi, čak gotovo i više, za Stevena Eriksona.

Njihova je vrijednost, unatoč spomenutom manjku adekvatne teorije, itekako dokaziva.

Jedan od najvećih problema u pristupu fantasy književnosti jest „činjenica da se oni koji [je] ne žele ili ne mogu čitati smatraju superiornima kako samome žanru, tako i nama koji ga čitamo“. Paradoksalno, što je veća popularnost pojedinoga djela, to je negativni stav prema njemu oštriji (Attebery, 1). Napada ga se prema nekoliko okvirnih načela: izrazitoj formulaičnosti koja ga čini popularnim šundom, posrednom ispunjavanju (pod)svjesnih želja, eskapizmu te radikalnom preispitivanju ili negiranju religijskih i /ili moralnih načela.

Također, dio čitateljske publike još je uvijek smatra primarno dječjom književnošću.

Ovaj je seminarski rad pokušaj apologije fantasy, odnosno primarno high fantasy djela kao književnosti sa značajnom, no uglavnom neprepoznatom umjetničkom vrijednošću. Oslanjajući se na prethodno navedene primjere, pozornost će u daljnjem tekstu biti skrenuta na one žanrovske odrednice i specifičnosti koje ga čine posve legitimnim modom književnoga stvaralaštva.

Primarni je cilj teksta potkrijepiti tvrdnju da (high) fantasy, iako popularna i unutar određenih kulturnih krugova rado čitana forma, ne pripada u (samu po sebi upitnu) kategoriju „niske“ književnosti.


  1. Definicija žanra:


U uvodnim napomenama svojoj Enciklopediji, John Clute i John Grant fantasy definiraju kao „narativ s unutarnjom konzistentnošću koji, kada je smješten u našoj stvarnosti, pripovijeda priču koja je nemoguća u svijetu kako ga mi doživljavamo“; kada je „smješten u „drugi svijet“ (moji navodnici, zbog nespretnosti prijevoda termina otherworld) ili sekundarni svijet, taj će svijet biti nemoguć, ali će priče unutar njega biti moguće po njegovim zakonitostima“ (Clute i Grant, viii).

Dakle, u fokusu je generalno fiktivna priča koja je nužno i neizbježno neostvariva unutar naše percepcije stvarnosti. Pojam sekundarnoga svijeta, kao i gotovo svi danas korišteni termini u fantastičarskom diskursu, dolazi od Tolkiena. On je, a zatim i fantastičari nakon njega, pod njim podrazumijevao „autonomni svijet ili prostor nevezan uz našu svakodnevicu koji je prema zdravom razumu nemoguć“, ali koherentan prema vlastitim zakonima (Clute i Grant, 847).

Tim zakonima, ako su dosljedno provedeni, čitatelj pridaje vjerodostojnost te se na njima zasniva ono vjerovanje o kojem ovisi uspješnost fantastičnog djela, odnosno njegova umjetnička autonomija. Iako postoje mnogobrojne varijacije, glavne su etape fantasy pripovijesti svijest o novonastaloj iskvarenosti svijeta (wrongness) koja će dovesti do svojevrsnoga rastakanja esencije njegova bitka (thinning), spoznavanje protagonistove vlastite uloge u sprečavanju katastrofe (recognition) te naposljetku iscjeljenje svijeta od destruktivne pošasti, često kroz metamorfozu (healing) (338-9).

Dakako, različiti autori različito pristupaju toj matrici.

Oko pojma high fantasy te karakteristika djela koja pod njega spadaju još se uvijek vode rasprave, pretežno, no ne isključivo, među fanovima na internetskim forumima. Sukladno njihovu poimanju opsega termina, neki ga, poput Zorana Kravara, poistovjećuju s epic fantasy, dok drugi vide definirajuću granicu među njima. Uzimajući u obzir Cluteove i Grantove definicije, potonje se shvaćanje čini vjerodostojnijim.

U Enciklopediji pod high fantasy stoji slijedeći navod: „fantastične pripovijesti smještene u […] sekundarne svjetove čija su tematika pojedinosti vezane uz sudbinu tih svjetova“ (Clute i Grant, 466). Epic fantasy Clute i Grant nazvali su bilo koju fantastičnu pripovijest pisanu u nekoliko svezaka čija je preokupacija osnivanje ili definitivna i trajna obrana nekog područja (319).

Tako A Song of Ice and Fire, serijal Georgea R. R. Martina, odgovara objema kategorijama, dok Eragon i njegovi nastavci iz pera Christophera Paolinija samo prvoj. Trilogija Philipa Pullmana His Dark Materials te serijal o Harry Potteru J. K. Rowling problematični su slučajevi, budući da se ne može neupitno uspostaviti jesu li i u kojoj mjeri high, low, epic ili nešto potpuno izvan tih kategorija.

Neki od glavnih te češće korištenih elemenata high fantasy pripovijesti jesu prosječan lik kao nevoljki heroj, put ili potraga koju je potrebno provesti kako bi se spasio svijet, mag ili druga figura mudrosti, suputnici na putovanju i njihovi zadaci, usvajanje znanja o svijetu i vlastitoj osobnosti, važnost i teškoća osobnog izbora, odbijanje pasivnosti, veličina i humanizirani karakter sekundarnoga svijeta, prošlost duboko ukorijenjena u mitovima i legendama, raznolikost naroda, pravila i ograničenja korištenja magije, makinacije negativaca, finalni sukob megalomanskih razmjera te konačna pobjeda onog dobrog (Senior, 192).

Da bi priča u čitatelja bila prepoznata kao highfantasy, mora uključivati većinu navedenih karakteristika, bez obzira u kojoj varijaciji one bile prisutne. Još je jedna bitna značajka high fantasy svijeta njegova težnja za mirovanjem, odnosno zadržavanjem postojećega stanja bivanja, budući da je on izvorno zamišljen i ostvaren u svojoj najboljoj mogućoj manifestaciji.

Posvemašnji zazor od promjena podrazumijeva nostalgiju njegovih stanovnika za boljom prošlošću, čežnju za povratkom izvornoga poretka te aktivnu borbu protiv bilo kakvih oblika modifikacija koje bi u našem svijetu smatrali evolucijom, odnosno napretkom (Kravar, 26). Pod utjecajem zlih sila taj se svijet, a zajedno s njim i njegovi stanovnici, mijenja iz prvotnoga blaženstva u degradirane oblike postojanja.

Sudbina prirodnoga okoliša posve je isprepletena sa sudbinom bića koja ga nastanjuju. Kravar za fantastični krajolik kaže da je „objektivizacija božanskih stvaralačkih sila, oduhovljeni agens“ u koji je „vidljivim i skrivenim nitima utkan život iskonskih zajednica“ (Kravar, 74). Zbog takve su uske povezanosti prirode i njezinih stanovnika sve promjene uvijek s enormnim posljedicama po nastavak bilo kakvog oblika života.

Krajolik nije puka pozadina, već postaje lik s ljudskim osobinama koji se istinski trudi sam sebe izliječiti od pošasti koja ga je zadesila. Ta se pošast uglavnom manifestira u liku Dark Lorda, posve i nepopravljivo iskvarene figure kolosalne moći čija je želja pokoriti, denaturalizirati ili u bilo kom drugom smislu uništiti postojeći svijet (Senior, 190). Glavni se protagonisti zajedničkim silama bore kako bi ga vratili u praiskonsko stanje.





  1. Povijest i utjecaji:


Povijest fantastičnoga u književnosti može se pratiti od daleke prošlosti. Iako fantasy kao žanr nastaje tek u novije doba kao odgovor na svjesno realistička strujanja, elementi fantastičnoga javljaju se još u grčkim i rimskim antičkim romanima te srednjovjekovnim romansama ( Mendlesohn i James, 2012, 7): magične transformacije, čudnovata stvorenja, čarobnjaci i zmajevi nisu novost kada se žanr počeo formirati.

Vrste iz kojih moderni autori najviše crpe jesu mit, legenda i saga. Beowulf, Kalevala, Islandske sage, keltske te legende o kralju Arthuru samo su neki od tekstova čiji je utjecaj neposredno vidljiv u djelima cijelog niza autora, uključujući Tolkiena, Morrisa i Lewisa. Od velikoga je značaja za kreiranje moderne fantasy književnosti gotička književnost devetnaestoga stoljeća, koja je proširila opće zanimanje za srednjovjekovlje.

Razdoblju romantizma fantasy duguje imaginarij krajolika, dok su predrafaeliti zaslužni za restauraciju srednjovjekovlja te specifičan, uzvišeni jezik (Mendlesohn i James, 2012, 17, 20). Krajem devetnaestoga stoljeća žanr se počinje ozbiljnije formirati. Iako je velik dio napisanoga namijenjen djeci, neki važniji autori, poput Georgea MacDonalda, pišu za odraslu publiku.

U poslijeratnom periodu Tolkien i Lewis, u odgovor na znanstveni skepticizam i opću tehnologizaciju, izdaju potencijalno najvažnije tekstove u cijeloj povijesti žanra – fantasy polaganim korakom postaje punopravna književna forma. U šezdesetim godinama dvadesetoga stoljeća američka izdavačka kuća Ballantine Books izdavanjem pomno selektiranih naslova pomaže odvajanju fantasy literature od supernaturalne, horora i znanstvene fantastike, s kojima je dotad bila poistovjećivana.

U osamdesetima i devedesetima utjecaj Tolkiena postaje sve vidljiviji te se žanr diversificira na mnogobrojne podskupine koje se danas dalje razvijaju svaka u svom smjeru.

[… ] upravo u okrilju esteticizma pojavili su se autori koji su, dijeleći epohalnu dvojbu o smislu liberalno-kapitalističke modernizacije, anticipirali visoku fantastiku, od kojih ističem predrafaelita Williama Morrisa i kasnoga Wagnera. U njih nalazimo cjelovite sekundarne svjetove, teme preuzete iz germanskoga mita i epa odnosno iz arturijanske predaje i riznicu karakterističnih motiva: patuljke, vile, vilenjake, čarobna oruđa zbog kojih se kreće u potragu ili u ratove, smrtne bogove, prekovani mač, prsten koji jamči moć nad svijetom, a može se uništiti samo tamo odakle je oduzet materijal za nj. (86)


William Morris prvi je preveo Islandske sage na engleski jezik te je ukomponirao njihov materijal u svoje srednjovjekovno-fantastične pripovijesti. Te su pripovijesti smještene u potpuno autonomne, zasebne svjetove, dok se prije njih običavalo smještati fantastično unutar okvira sna ili priviđenja. Ti su novi svjetovi nazvani full fantasy svjetovima, što ih odvaja od fantastičnih elemenata unutar svijeta koji podsjeća na naš.


    1. (Anti)modernističke tendencije:


Kravar fantastične pripovijesti naziva antimodernističkima. Kako navodi, fantasy tekstovi „svojevrsna [su] reinkarnacija antimodernističkih misaonih motiva i jedan od medija njihova preživljavanja“. Tu pretpostavku temelji na činjenici da je sekundarni svijet zamišljen kao predmoderan, odnosno kao „životno stanje neopterećeno rezultatima modernizacije i slobodno od povijesnosti“.

Uzme li se u obzir Matei Calinescuovo shvaćanje modernizma kao dvostruke književno-povijesne pojave, Kravarova teorija pada u vodu. Calinescu smatra kako postoje dva tipa modernizma – onaj buržujski i onaj kulturni. Dok se buržujski oslanja na modernističko shvaćanje promjena kao progresa, slavi tehnologiju i modernu urbanu civilizaciju, kulturni se protivi istom, smatrajući da je novo kapitalističko društvo degradirajuće, eksploatirajuće, standardizirajuće te pogubno po individualitet pojedinca.

Drugim riječima, dok jedan ideju „moderniteta“ uzdiže u nebesa, drugi je prezire. Iz toga proizlazi da tropi fantasy književnosti nisu antimodernistički, već upravo suprotno – sami im temelj postaje modernistički zazor prema „modernitetu“. Kravar kaže kako se u antimodernističkih autora propast izvornoga svijeta pripisuje raznim uzročnicima, od kojih su neki kršćanstvo, racionalizam, scijentizam, masovna demokracija, kapitalizam te njihove posljedice, od kojih ističe zauzdavanje prirodnih sila te pretvaranje izvornih kolektiviteta u masu, odnosno standardizaciju (Kravar, 73).

Druga karakteristika koja fantasy književnost čini modernističkom jest antiracionalizam, odnosno sklonost imaginaciji. Kako se modernisti okreću čovjekovoj unutrašnjosti, njegovoj sposobnosti zamišljanja te intuitivnoj percepciji stvarnosti, njihovi tekstovi postaju naglašeno fiktivni. Kravar tu pojavu naziva „nov[om] žudnj[om] za stvarnošću onkraj uma“ (13). Fantasy nastaje upravo iz te žudnje; konstruiranje naglašeno fiktivnih svjetova autorima pruža mogućnost neizravnoga osporavanja moderne civilizacije davanjem arhaičnih protuprimjera (Kravar, 44).

Izmaštani sadržaji dobivaju pozitivan ton, dok su elementi slični čitateljevoj stvarnosti označeni kao negativni.

Posljednja sličnost između fantasy i modernizma jest zanimanje za mitologiju.

Struktura, teme i motivi fantastičnih pripovijesti kakve danas čitamo bili bi bitno drugačiji da nije zanimanja njihovih autora za mitološko nasljeđe: „[njihovi] pisci nerijetko blistaju filološkim poznavanjem mitske pripovjedne baštine, osobito sjevernjačke […] u užem kontekstu mnogih primjeraka vrste naslućuje se primisao da bi mit na području narativne književnosti mogao biti činitelj svojevrsne „konzervativne revolucije“ i zamjena za oblike pripovijedanja nastale pod utjecajem humanizma, prosvjetiteljstva, pozitivizma i scijentizma“ (Kravar, 87).

    1. Fantasy i postmodernizam:


Uz navedene modernističke elemente, fantastične pripovijesti sadrže i one koji ih čine postmodernističkom formom. Istaknuta tekstualnost, odnosno fiktivnost teksta, intertekstualnost, naglašeno simultano postojanje vanjskoga i unutarknjiževnog svijeta, metafikcionalnost, simbolizam, preispitivanje dominantnih ideoloških koncepcija neki su od njih.

Fantasy je inherentno intertekstualan žanr. Skrene li se pozornost na činjenicu da je mit narativno strukturiran, fantasy tekstovi postaju priče o pričama. Njegovi motivi i radnja adaptiraju se u novelističku formu dobivajući fizički i socijalni smještaj, unutarnji monolog, fokalizatore i razne manipulacije vremenom (Attebery, 114). Fantastičari podsjećaju suvremenoga čovjeka da su veliki narativi koji pokreću svijet upravo to – priče.

Uz često pozivanje na mitološku tradiciju, noviji se fantastičari nerijetko ugledaju na starije, što znači da u svoja djela komponiraju strukturne elemente, opise, tipove likova, setting ili neke druge karakteristike tekstova svojih prethodnika. Dapače, zbog same prirode žanra koja se bazira na formulaičnosti, crpljenje inspiracije te stvaranje prema modelima prethodnika uvjet je za nastanak novoga teksta.

Pretvaranje fikcionalnoga u „zbiljsko“ u umovima čitatelja ovisi o stupnju njihova vjerovanja, dok pak on ovisi o vrsnosti autora u kreiranju konzistentnih narativnih prostora. Između ostaloga, ta se konzistentnost postiže upotrebom arhaičnoga rječnika. U Enciklopediji pod pojmom diction stoji kako se herojske teme, osobito u high fantasy djelima, uglavnom predočuju germanskim tonom koji podsjeća na jezik mitova i saga (Attebery, 271).

Time se postiže transportacija čitatelja u neko drugo mjesto, mjesto onkraj njihova poimanja stvarnosti. Ključna je činjenica da je ta transportacija postignuta ničim drugim doli riječima. Autori svijet pretaču u priču, dok čitatelji rekreirajući tekst u sliku taj proces okreću (Gilman, 145). Tako i pisci i čitatelji podjednako sudjeluju u stvaranju koherentnih sekundarnih svjetova – njihovo postojanje ovisi o trudu i sposobnostima obiju strana književne komunikacije.

Primarni i sekundarni svijet strogo su odvojivi. Kravar ih razlikuje prema slijedećim odrednicama: primarni svijet teži napretku, a sekundarni ustaljenosti i cirkularnosti; primarni je ontološki slojevit i sekularan, dok je sekundarni biocentričan i sakralan; primarni je podijeljen na sferu subjekta i objekta, a u sekundarnom je sve prepleteno i nerazdvojivo; u primarnom čovjeka okružuju industrijski proizvodi, dok u sekundarnom postoje samo estetizirane rukotvorine; u primarnom su svijetu promjene neopozive, dok je u sekundarnom moguća restauracija prijašnjega stanja (Gilman, 82).

Prisutnost nekog oblika magije uvijek ima metafikcionalnu notu – kada u pripovijesti postoje različiti oblici i načini njezina korištenja, ti su načini uvijek strogo ograničeni te ovisni o jednoj perspektivi. Također, svaki lik koji u nekom trenutku promijeni vlastitu formu, s novim oblikom preuzima i novo znanje (Attebery, 115). Svaki je pogled na (unutartekstualnu) stvarnost ograničen vlastitim zakonitostima.

Jim Casey tvrdi kako „fantasy, po samoj svojoj prirodi, preispituje dominantne političke i konceptualne ideologije na sličan način kao i postmodernizam (115). Stavljajući ih u naglašeno fikcionalan kontekst, fantastičari mogu relativno benigno, ali svakako primjetno, ponuditi kritiku nekih kulturno-socioloških pojava u primarnome svijetu – ciklus Earthsea Ursule K. le Guin, sa svojom normalizacijom ne-bjelačkih i primitivizacijom bijelih naroda te dovođenjem u pitanje konstrukcije roda, jedan je od primjera.

Još jedna karakteristika (high) fantasy književnosti koja ju čini itekako postmodernom jest značajan utjecaj interneta na razvoj žanra posljednjih desetljeća. Pojava fanfictiona, računalnih role-playing igara te LARP-a (live action role-playing) obilježila je suvremenu povijest forme te postala neizostavnim dijelom svijeta fantastičnog. Razni internetski forumi te osobne web stranice autora i izdavačkih kuća pridonijele su češćoj, kvalitetnijoj i ozbiljnijoj komunikaciji kako među čitateljima, tako i između čitatelja i pisaca.


  1. Paragoni žanra:


U uvodu ovoga seminara rečeno je kako kanon fantasy književnosti zapravo ne postoji. Ni njezini kritičari ni obožavatelji ne mogu se usuglasiti oko nekoliko reprezentativnih tekstova – teorijske studije o žanru te internetske liste njegovih najboljih predstavnika uvelike se razlikuju, ovisno o tome što njihovi autori očekuju i/ili zahtijevaju od fantastike. Svaki je odabir najkvalitetnijih i najreprezentativnijih djela, pa tako i ovaj, naglašeno pristran.

Niže navedeni autori, dakako, nisu jedini vrijedni pozornosti; na popisu nedostaje nekoliko krucijalnih pisaca, poput Georgea R. R. Martina, koji su svojim radom podigli razinu svijesti o kompleksnosti i vrijednosti žanra. No ono što ovi autori svakako pružaju jesu primjeri što se sve može s formom čiji je glavni nedostatak u očima javnosti njezina formulaičnost.


    1. J. R. R. Tolkien:


Gotovo ni jedan drugi književni žanr ne duguje toliko jednom jedinom autoru koliko fantasy. Tolkien je svojim umijećem konstrukcije sekundarnih svjetova uvelike zadužio sve svoje nasljednike, koji će neizbježno zauvijek pisati u njegovoj sjeni. TheLord of the Rings, zajedno s ostalim djelima iz ciklusa o Middle-Earthu, započinje dugu tradiciju pomno razrađene duboke fikcije koja nije uvjetovana zakonitostima vanjskoga svijeta.

Tolkien je ustanovio neke žanrovske tendencije i zakonitosti koje se, unatoč varijacijama i adaptacijama, ne mijenjaju naročito. Frodo kao mali „čovjek“ u čijim je rukama sudbina svijeta, epska borba dobra i zla, družina suputnika na putovanju nepreglednim prostranstvima čiji je cilj od iznimne važnosti za nastavak života svih živućih stvorenja, humanizirani krajolik te srednjovjekovni kulturni model teme su i motivi velikoga dijela fantastične književnosti kakvu danas poznajemo.

Nakon izlaska njegovih ostvarenja, pojačana se pozornost pridaje detaljima i samom načinu pisanja. Djela postaju ozbiljnija, kompleksnija te zbog toga privlačnija za čitanje.

Možda najznačajniji doprinos Tolkiena budućim naraštajima fantastičara jest „afirmacija autonomije“ sekundarnih svjetova (Clute i Grant, 951). Tolkien je svojim radom fantastičnome dao domenu izvan naše realnosti te je time normalizirao postojanje sekundarnih svjetova neovisnih o onom primarnom. Tako autori više nisu bili primorani ograničavati fantastično unutar okvira privida, halucinacija i snoviđenja, što se dotada najčešće prakticiralo.


| | | | |
Tausche dein Hausarbeiten