word image
Lesson preparation

Südslawi­sches Theater: Renaissa­nce - Einblick­e und Unterric­htsmater­ialien

4.788 Words / ~14 pages sternsternsternstern_0.2stern_0.3 Author Maja A. in Jul. 2014
<
>
Download
Genre/category

Lesson preparation
Art/Design

University, School

Philosophische Fakultät Novi Sad

Grade, Teacher, Year

Mladen Pavlovic

Author / Copyright
Maja A. ©
Metadata
Price 5.00
Format: pdf
Size: 0.18 Mb
Without copy protection
Rating
sternsternsternstern_0.2stern_0.3
ID# 41412







Südslawisches Theater: Renaissance - Einblicke und Unterrichtsmaterialien

JPID I


Pitanja!

  1. Pozorišno biće.

  2. Antičko pozorište.

  3. Tragovi/ ostatci antičkog teatra na južnoslavenskom tlu.

  4. Srednjovjekovni teatar.

  5. Litrugijska drama.

  6. Misterije.

  7. Crkvena prikazanja.

  8. Humanizam i renesansa.

  9. Dubrovačka dramska književnost.


Pozorišno biće

- čini pozorišni čin i sve ono što ga prati. Pod njim se podrazumijeva skup segmenata koji konstituišu jednu složenu teatarsku cjelinu.

-naziv „pozorišno biće“ uvela je njemačka teatrografija

1948 formirano je JDP sa namjerom da bude reprezentativni teatar Jugoslavije i da okuplja najbolje umjetnike iz nacionalnih teatara.

-Elementi pozorišnog bića:

1. Profesionalna pozorišta- podrazumijeva da ima zaposlene akademske glumce, ali je u biti profesionalno pozorište ono koje je 100% na budžetu države

Znači sve uposlene plaća država iz svog budžeta, na platnom su spisku, to im je stalni izvor zarade.

Najstariji teatar u Sirakuzi- nema dokumenata od kada postoji, dok teatar na Hvaru ima dokumenata.

2. Poluprofesionalna pozorišta- podrazumijeva da su stalno uposleni oni iz menadžmenta te kuće, a glumci nisu stalno već po potrebi, sezoni ili projektu (Slovenija, Ptuj)

3. Amaterska pozorišta-koja ne finansira država, općina, kanton, nisu na budžetu, ali ponekad dobijaju novac po projektu.

Najbolji sistem je do '90 godine, bilo je dovoljno novaca za pozorište.

Besplatno leskovačko pozorište. Užičko pozorište radi desetak godina besplatno za publiku.

4. Akademije, škole, dramski studij- do '81 postoje samo u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani

5. Publika

6. Veliki broj protagonista različitih profila

7. Scenografija

8. Kostimografija

9. Likovne umjetnosti koje nisu ni scenografija ni kostim (npr. umjetničke slike)

10. Muzička umjetnost

11. Pozorišne zgrade

12. Ostali zatvoreni i otvoreni prostori koji se koriste za pozorišni sistem festivala

Plus radio, tv, film, štampa, kritika, informativni centri, pozorišni muzeji, pozorišni arhivi i neke specifične institucije i centri uz pozorište koje čine pozorišno biće.

Teatarsko biće nije vještačka tvorevina, svi njegovi segmenti su organski srasli, funkcionišu samostalno, ali se ne može posmatrati niti jedan njegov segment izolovano. Oni djeluju zajedno kao jedan organizam.


Antičko pozorište

-Grčki teatar svakako nije prvo pozorište, ali se smatra za prvi organizovani pozorišni sistem.

-U antičkoj Grčkoj, pozorištem su se bavila dva najznačajnija filozofa - Platon i Aristotel.

-Platon u Državi nema mjesta za pozorište, zato što je ono smatrano fenomenom koji može uticati na promjenu raspoloženja, političke situacije i biti pogubno za građane.

-Značajnije radove ostavio je Aristotel. U Poetici razmatra osnovna pitanja i teorijsko određenje pojmova tragedije i katarze.

-Tragedija je drama u stihovima u kojima glavni lik strada zbog zle kobi svog roda - sukoba sa moralnim zakonima svojom krivicom. Bilo koji sukob, tragedija, dolazi zbog nelaganja sa moralnom normom u društvenoj sredini. Sa veoma malim iznimkama, njegovo određenje tragedije ostaje i danas.

Tragedija se rodila iz ditiramba (hora u Dionizijevu čast) u kome su slavljeni podvizi junaka. Praćen pjesmom i igrom hora, pjesnik postaje glumac koji tumači i igra dramu.

Prvome glumcu (protagonisti) bio je dodat drugi, a i treći (ddeuterogonista i tritagonista).

Tradicija prve komade pripisuje Tepsidu oko 560.godine p.n.e.

Takmičenja počinju 534.godine p.n.e. pod Pisistratom; troškove ove državne ustanove snose bogati građani.

Tri takmičara prikazuju svaki po svoje tri drame.

Tragedije (trilogija) plus satira (tetralogija)

Teme su posuđene iz epova ili mita, rijetko iz sadašnjosti.

Tragedije: Agamemnon, Edip, Trojanke, Feničanke, Henkul, Medeja, Fedra .

Aristotel smatra da je glavna svrha tragedije da izazove katarzu, pročišćenje, oslobađanje pretežno od tjelesnih sklonosti i strasti.

Download Südslawi­sches Theater: Renaissa­nce - Einblick­e und Unterric­htsmater­ialien
• Click on download for the complete and text
• This is a sharing plattform for papers
Upload your paper and receive this one for free
• Or you can buy simply this text

-Antički teatar je autohton teatar, samonikli, urođeni teatar, a ne import, ne donešen sa starne.

-Naziv glumca u antičkom teatru je TRAGIK, RAPSOD- Jon, Fliak, Fliaci-komedijaši

-Natjecanje u okviru Dionizijskih svečanosti tri puta godišnjež; proljeće, jesen, zima, a ljeti se osnivaju uslovi za život, berba, košenje .

Da bi neko djelo bilo uopšte prikzano moralo je ispuniti nekoliko uslova. Postojalo je takmičenje pisaca, a zatim i glumaca koji će se predstaviti na tim svečanostima. Na konkurs se prijavljuju tri pisca sa po tri djela koje bira Arhont. Djelo «nije bitno» bira se pjesnik, a njegova vještina se ispituje Svaki odabrani pisac predstavlja se sa tri tragedije, kasnije i komedijom.

Prvih pedeset godina na konkurs su se prijavljivalu pisci s 4.djela tetralogija, kasnije sa trilogijom – ostala je samo jedna trilogija i to «Orestije». Sistem određivanja i kreiranja repertoara:

  1. konkurs

  2. žiri- zasjeda, odabira pjesnika

  3. Arhont- producent, on određuje reditelja, a i u dodiru je sa državom


STRUKTURA POZORIŠTA: Glumac (prvi,drugi, treći, hor, horeg); scenograf, može se smatrati da postoji iako nije definisan, Arhont(glavni organizator); Mecene (pokrovitelji, producenti) Hor-komentator, Horeg.uvježbava hor i smatra e jednim od mecena

Sve što se prikazuje na sceni ulazi u život, pa se dobro pazilo šta će se prikazati. Predstava je bila društveno-relevantni događaj i učesnici su dobijali status posvećenih lica. Ko bi ometao ove svečanosti bio je kažnjavan smrću.

Dramski pisac Grka je posrednik izmešu dva svijeta BOGOVA I LJUDI.


Mecena – sponzor/pokrovitelj/donator!

Vodi ansambl na svoje imanje, omogućuje im smještaj, hranu, prostor za izradu kostima, scenografije .

Glumci nisu profesionalci, imaju različite poslove, a za vrijeme pripreme predstave napuštaju posao, a mecena im nadoknadjuje izgubljeno.

Glumci dobivaju status povlaštenih osoba.

Glavni glumac i Horeg imaju status državnog glumca.

Bog razrjesava dramsku sistuaciju iz TEOLOGEONA – tornji iz koji su govorili razrješenje – efekat kao da Bog sa neba govori.

Postajala su tri nivio publike – povlašteni, oni koji plaćaju ulaznice, oni koji ne mogu da plate ulaznice).


  • glumci su koristili maske za predstavljanje odredjenih karaktera.

  • Sistem glume – nije imala odliku jednog karaktera nego je zastupala sistematske različitosti glume.

  • Postojao je sistem ugovora sa glumcima u kojem su definisane obaveze i prava glumca. Ugovor se raskida ako nisu ispostovana prava glumca.


Postojale su:

Male dionizije

Velike dionizije

Antesterije

Leneje

Postojale su Panhelenske ili grčke građanske svečanosti igrane u Atini, i Flijačke ili seoske koje ne finansira država imali su folklorni karakter nisu kontrolisane («hleba i igara»)

Sve su predstave bile posvećene bogovima. Predstave su se igrale pod otvorenim nebom pred oko 20000 gledalaca. Svečanosti su trajale nekoliko dana. Organizacija svečanosti izgledala je ovako:

PROAGON- ono što je prije sukoba, borbe, drame, konflikta dvije suprotnosti, nešto kao današnja press konferencija tj. Publici se objašnjava što će gledati, obavještava ih se

AGON- sukob dviju suprotnosti, sama premijera, forma

POSTAGON- ono što slijedi poslije premijere, razgovor sa publikom gdje se daju primjedbe na predstave što nema utjecaja na ono što se već zbilo, nagrade obično i slično već na ono što će se birati za naredne Dionizijske svečanosti.

Nagrade u vidu lovorovog vijenca dodijeljivane su piscima koji su dobijali izvjesne privilegije.


Dionizijski obredi, Žene bi za vrijeme svetkovine jele živo meso životinje kako neka vrsta neposvećene pričesti tj. Jele bi žrtvu koja personificira boga Dioniza. Stoga nije čudo što je Dioniz bog opsijedanja i maskarade, postao bog glumaca.


Publika

-bila je rapoređena po sjediština. Postojale su dvije specijalne stolice u prvom redu gdje je sjedila vlast, vladari države grada, crkvena i svjetovna . u prvom redu su sjedili i ostali velikodostojnici i djeca palih boraca. Dalje plemstvo, aristokracija, važniji ugledni građani. Drugi red terikon (pomoć države,treća klasa) i kurtizane i robovi i klake (podmićeni navijači)


AMFITEATAR kod Grka

ARENA kod Rimljana

Grci su pravili teatre tako što su usijecali zgodne padine, stijene i pravili prostor za igre sa dovoljno akustike-350. godine p.n.e. «EPIDAUR» (Grčka) pozorište pod vedrim nebom

Rimljani su teatre nadgrađivali u visinu iznad tla-13. p.n.e. Marcellovo pozorište (RIM)

HIPODROMI- Grčka mjesta za gladijatorske igre

ODEONI- mjesta, zgrade gdje su se odražavale pjesničke i muzičke utakmice; «Odeon»-čuveno parisko pozorište na lijevoj obali Sene.

OLIMPIJA- mjesto, predio u Elidi posvećeno bogu Zeusu gdje su održavane čuvene olimpijske igre. «Olimpia» -koncertna dvorana

TERASTERIONI- mjesta korištena za oratorstvo, govorništvo

Aspendos- Turska


Ostatci antičkog teatra na južnoslavenskom tlu.


Mim – dramska forma – začetak monodrame, eventualno duodrame. Herodos je najznačajniji pisac ove forme. Mala kamerna scena ; angažovan 1 ili 2 glumca; prikazuje se sve ono što se u savremenoj teatarskoj formi može nazvati monodramom ili duodramom. Moze reci da je bio jedna vrsta putujuceg teatra koji je prikazivao svakodnevnu tematiku.

Antički teatar u Makedoniji (jugoistok)

Skoplje «Skupi» je ime arheološkog nalazišta u podnožju Zajčevog Rida. Scupi je osnovan kao kolonija legionara za vrijeme cara Domicijana (81.- 96. n.e.). Prva iskapanja u Scupiju otpočela su 1925., njih je vodio pofesor Radoslav Gruić iz Skoplja, on je iskopao ranokršćansku baziliku. Nakon njega pravu senzaciju je napravio srpski arheolog Nikola Vulić 1933. iskopavši rimski teatar koji je podignut za vrijeme cara Hadrijana u 2. vijeku.

Po svojim dimenzijama, to je najveći od četiri antička teatra na teritoriji Republike Makedonije, mogao je primiti 9000 gledaoca. Dosad su iskopane glavne konture objekta. Zgrada teatra iza proscenija duga je 98 m. i široka 15 m., iz nje vode tri hodnika do orkestra (ορχηστρα) koji ima radijus od 15 m. U julu 2008. iskopana je dobro očuvana statua rimske božice ljubavi Venere visoka 1,7 m. Dosad su na lokalitetu iskopani i istraženi; gradski bedemi, teatar, civilna bazilika, gradska vila, terme, ulica, ranokršćanska bazilika i dijelovi dviju nekropola.

Stoboa «Stobi»

Prvi teatri građeni su od drveta, često su gorijeli pa su ih rimljani po svome dolasku nešto dograđivali. Bili su to pretežno ostaci teatara, utjecaj grka.


Antički teatar u Crnoj Gori

I na ovim prostorima nađeni su ostaci i maske antičkog teatra, pa postoji pretpostavka da ga je tu bilo, nađene su maske.

«Risan»- Butua-Budva

«Municipi Es .»-ovaj natpis stoji na polomljenoj ploči koja dakle svjedoči da je postojao antički teatar, ali mu se ne može identifikovati ime


Antički teatar u Srbiji

«Sirmium»- hipodrom, staro ime Sremske Mitrovice

«Gamzigrad»- Zaječar

«Viminacijum»- kod Požarevca, Stolac


Antičko teatar u Hrvatskoj

«Polonija Julija Salona»- Solin blizu Splita, amfiteatar i teatar

«Issa»- Vis

«Jadera» Zadar Karerarde

«Tragorion» -Trogir teatar

Amfiteatar kod Knina otkriven je u 1. st., iz vremena ludih rimskih careva Kaligule, Klaudija i Nerona. Riječ je o kružnoj plohi arene i ljevkastom obrubu gledališta za 8000 ljudi. Amfiteatar je smješten između Knina i Skradina.

«Julio Polencije Heculonin»- Amfiteatar iz 2. st. - tzv. Pulska arena, i još tri drvena koja su izgorila( mali, srednji i veliki ).

U Hrvatskoj imamo amfiteatare i teatre.


Antički teatar u Sloveniji

«Emona» - Ljubljana, postoje samo ostaci, ali se teatar nalazi ispod ovdašnjeg muzeja.


Antički teatar u BiH

«Vid» u blizini ovog mjesta dolazio je u posjet rimski car i pitao šta žele da ima se sagradi i oni htjedoše pozorište i car to i napravi. Ali seljani su to kamenje poslije razgrabili za svoje potrebe. MOSTAR-NARENTA; NERETVA-NARONA


Srednjovjekovni teatar


-Flagilanti-bratstva religijska iz 7 i 8 vijeka, u katakombama njeguju dramu i nisu se potpisivali jer je bilo sramota

-Liturgijska drama- sakralna radnja upriličena bogu i ljudima, počela tropiranjem-postupak kada se u vjersku službu ubacuje dramski tekst krajem 10. i početkom 11.vijeka. na latinskom jeziku

-Srednji vijek- liturgijska mješovita (na narodnom jeziku); mirakuli(misterije) eshatološke(kraj i propast svijeta)

Postoje 3 oblika liturgijske drame :

  • O životu Svetaca ( Život Svete Margarite; Prikazanje života Svetog Lovrinca mučenika)

  • Sa eshatološkom sadržinom- drame o kraju i propasti svijeta kao kazni za nevjerovanje u Boga


    -Karakteristično za ove drame je prisustvo lirskoga

    -Bitne karakteristike:

    • mješavina žanra (tragedija-komedija)

    • nepoštovanje dramskog jedinstva (mjesto, vrijeme, radnja)

    U Misterijama sveštenici se javljaju kao redatelji

    -Specifičan način produkcije – predstave nisu finansirane neposredno od države ili grada nego to rade odredjena esnafsta udruženja (ako se radi potop – esnafi ladjari; tajna večera – esnafi pekara .).

    -Glumci – amateri – postojali su strogi ugovori kako bi se natjerali da dolaze na probe, a u tim ugovorima je bilo precizirano da ako glumac ne dolazi na probe mora da plati. Glumci su plaćali uloge da bi igrali (tko želi da igra veću ulogu mora da više plati).

    -Nagrade su bile u naturi (ručak ili večera) – a bila je podjela po likovima, tako da su u gotivne kafane isli dobri (anđeli), a u manje gotivne oni koji su igrali loše likove (đavoli).

    -Donacije za predstavu su se obezbjedjivale od pojedinaca.

    -Sredstava za predstavu se obezbjedjuju i od prodaje rekvizite i kostima i scenografije. Od ovih sredstava se obezbjeđuju sredstva za novu predstavu.


    • Scenografska ćelija – masion.

    • Srednjovjekovna pozorinica je simultarna.


  • Simultana pozornica može da se pojavi u 4 scenska aranžmana:

    1. linearni- mansioni u jednoj liniji, publika može da stoji i gleda ali ide od jednog do drugog mansiona

    2. kružni aranžman- van grada, obično ima i neki bedem,karakterističan za Englesku

    3. Disperzivni (rasipa se)-koriste se objekti u gradu i postoje vodiči koji gledaoca vode od jednog do mansiona na trgovima, ispred crkvi

    4. Procesualni aranžman- pokretna pozornica, sastoji se od kola koja nose scenu i idu od jednog mjesta drugog, ali imaju po jednu scenu u jednom krugu i tako sve dok se ne završi drama. Bila je edukativnog karaktera. Ima ideološko značenje, neprestani životni tok.


    - prva pozorišna zgrada 1612. na Hvaru, a u Dubrovniku druga 1670.


    Liturgijska drama

    -je drama čije su teme najčešće vezane uz Isusovo rođenje i uskrsnuće. Pisana je liturgijskim jezikom (latinskim ili crkvenoslavenskim)

    -izvođena od strane svećenika-glumaca u crkvenom prostoru za vrijeme bogoslužja

    -sve hrvatske liturgijske drame crpe motive iz nadasve dramski intoniranih djelova liturgije: navještanja, rođenja, muke i uskrsnuća Isusova.

    Postoje 3 oblika liturgijske drame :

    1. Pasionske-vezane za Hristovo stradanje, Pasije( Plač Marije Gospojine, Zadar; Razgovor Bogorodice sa križom, Hvar)

    2. O životu Svetaca ( Život Svete Margarite; Prikazanje života Svetog Lovrinca mučenika)

    3. Sa eshatološkom sadržinom- drame o kraju i propasti svijeta kao kazni za nevjerovanje u Boga


    Muke sv. Margarite

    Među srednjovjekovnim pučkim crkvenim prikazanjima čija su tema svetačke legende najpoznatija je Muka svete Margarite.

    Ta legenda postoji u proznom prijevodu na hrvatski još od 14. stoljeća, a na kraju 15. stoljeća pojavljuje se u dramatiziranoj verziji. Tekst prikazanja oslanja se na te prozne predloške, a ne na strana prikazanja s istom temom, pa se dakle radi o samoniklom tekstu, za kojega ne postoji, ili možda nije pronađen, izravni strani uzor. Sačuvana su nam tri latinička rukopisa Muke svete Margarite.


    Plač Gospoje

    Plač su na Veliki petak recitirale bratovštine, isprva u narativno-dijaloškoj formi, da bi kasniji zapisi sadržavali sve više scenskih elemenata. Najstariji poznati Plač Gospoje zapisan je u Rapskoj ili Picidevoj pjesmarici iz 1471, u kojemu tekst jest dijalogiziran, ali su didaskalije i opisi situacija dani u stihu. Drugi rukopis, pronađen u Vrbniku (s kraja 15. ili poč. 16. stoljeda) didaskalije jasno izdvaja iz teksta, a najbolje očuvani rukopis u glagolskom zborniku Šimuna Klimantovića iz 1505. već donosi didaskalije u prozi.


    Prikazanje života sv. Lovrinca Mučenika

    Izvodilo se na Braču i na Hvaru sve do 19. stoljeda: zadnji put je izvedeno u Starom Gradu 1847. godine. Tradicija Prikazan'je sv. Lovrinca pripisuje Hektoroviću, te je ono u prošlom stoljeću u akademijinoj ediciji Stari pisci hrvatski objavljeno među njegovim djelima. F. Kuhač zabilježio je četiri melodije koje su pratile prikazanje, a čiji je autor prema tradiciji također Hektorović.

    Godine 1968. M. Fotez postavlja Prikazan'je sv. Lovrinca u Splitu, što je prvo postavljanje nekog hrvatskog prikazanja u okviru novijeg profesionalnog kazališta. Od 1970. redovito je na repertoaru Hvarskog pučkog kazališta, u režiji Marina Carida.


    Crkvena prikazanja

    -nastala za potrebe pučkih pobožnosti uvjetovana novom primjenom i praktičnim životom.

    -crkveno prikazanje se odvojilo od liturgijskih drama. Tematika, iako bitno proširena, ostaje ista kao i u liturgijskim dramama.

    -uvjetovalo je prelazak na narodni jezik, izlazak iz crkvenog prostora na trg ispred crkve, izravno obraćanje gledaocima radi snažnog poticanja emocija i religiozno-didaktičkog poučavanja.

    -većina prikazanja u srednjem vijeku je djelo anonimnih autora, nisu se potpisivali jer je bilo sramota.

    Crkvena prikazanja se dijele na:
    1. Misterije - crkvena prikazanja koja prikazuju muku Kristovu

    2. Mirakule – prikaz legendi o životu svetaca

    3. Mortaliteti – ona koja se odnose na kršćansko moralno podučavanje


    Humanizam i renesansa

    Krajem XV., i početkom XVI. stoljeća prihvaćale su se nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sustav u skladu s talijanskim i zapadnoeuropskim književnim zbivanjima. Podloga je tomu bila književnost hrvatskih latinista. Latinisti, s kojima je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a dio njih i u europskoj.

    Početak hrvatske književnosti XVI. stoljeća u znaku je književnoga djela Marka Marulića, koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»Pouke za čestit život prema primjerima svetaca«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. stoljeću i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »Juditu« dovršio je 1501. Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. stoljeća.

    Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »Noveli od Stanca« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, Držić je napisao još i danas često izvođenoga »Dunda Maroja«, potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski »Pjerin« i »Skup«.

    Lucićeva »Robinja«, jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim stoljećima pučkom igrom. Petar Hektorović je u »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, pisanu u obliku poslanice 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne bugarštice.


    Marin Držić (1508. – 1567.): „Novela od Stanca“ i „Dundo Maroje“

    • Rođen u Dubrovniku, u građanskoj obitelji.

    • Najstariji dokumenti o Držiću povezani su s njegovim imenovanjem 1526. godine na mjesto jednog od dvojice rektora crkve Svih svetih u Dubrovniku.

    • Neko vrijeme je proveo u Sieni (Italija). Tamo je upoznao talijansku renesansnu komediju.

  • Bavio se idejom da pučani trebaju preuzeti vlast u Dubrovniku.

  • Upućuje četiri pisma Cosimu Mediciju u kojima predlaže da se svrgne, prema njegovu mišljenju, nesposobna i neodgovorna vlast u Dubrovniku.

  • Nakon toga je živio u Veneciji gdje je umro i pokopan.

  • Književno djelo obuhvaća mu komedije, pokladne igre, pastorale i tragediju.

    Najznačajnija dramska djela

    • Pomet (izgubljena komedija), 1548., ispred Kneževa dvora

    • Tirena (pastoralna drama u stihu), 1549., ispred Kneževa dvora, predstava prekinuta zbog nevremena

    • Novela od Stanca (rustikalna farsa u stihu), 1550., palača Frana Kabužića, svadba Martolice Džamanjića

    • Dundo Maroje (komedija u prozi), 1551., vijećnica Kneževa dvora

    • Skup (komedija u prozi), 1555.(?), svadba Saba Gajčina

    • Tripče de Utolče (komedija u prozi), (?)

    Preostala Držićeva djela sačuvala su se, često u nepotpunu obliku, u rukopisima, od kojih najstariji potječu iz druge polovice 16. st. Jedina Držićeva tragedija jest "Hekuba", koja je bila njegovo zadnje djelo, dozvolu za izvođenje dobila je 1559. godine.

    • Pokladna jednočinka u dvanaesteračkim stihovima gdje je Držić suprotstavio svijet grada i svijet sela, te starost i mladost, te na tom sukobu gradio komiku.

    • Radnja se zbiva u pokladnoj noći kada starog seljaka Stanca prevari i izruga obijesna dubrovačka mladež uvjeravajući ga da će doći vile i pomladiti ga. Vile su zapravo dubrovačke maškare koje mu zagarave lice čađom i ukradu kozle i sir koje je došao prodati.

  • Dundo Maroje“:

    • Komedija sa dva prologa, prvi je autorski, a drugi prolog Negromanta Dugog Nosa, koji u prenesenom značenju iskazuje Držićeve poglede na suvremeno stanje u Dubrovniku.

    • Radnja se temelji na sukobu oca i rastrošnog sina koji je otišao s kapitalom u Italiju da zasnuje posao (trgovinu), ali umjesto toga provodi se s najskupljom rimskom kurtizanom Laurom. Otac polazi za njim iz Dubrovnika u Rim da spasi što se može.

    • Radnja je puna peripetija i zapleta, a glavni intrigant je Pomet, sluga Nijemca Uga Tudeška koji je također zaljubljen u Lauru.

    • Pomet je detaljno okarakteriziran lik prikazan kao vješt, okretan i snalažljiv čovjek koji manipulira svoga gospodara i ostale u svoju korist. On je nositelj renesansne filozofije da cilj opravdava sredstva, da se treba znati prilagoditi svakoj situaciji i da čovjek treba ovaj život iskoristiti za uživanje.




  • Swap your papers