<
>
Upload File

Interpretation
Literaturwissenschaft

filozofski fakultet rijeka

2012./2013.

Janine H. ©

0.56 Mb
sternsternsternsternstern
ID# 36100







Usmena književnost u doba moderne

Sažetak

1.      Uvod

2.      Usmena književnost

3.      Fin de siecle

4.      Moderna

5.      Vladimir Nazor

6.      Od moderne prema suvremenosti

7.      Zaključak

 

1.     Uvod

 

Tema ovog rada je Usmena književnost u razdoblju moderne i umjetnosti kraja stoljeća. U radu će biti najprije saznati iznesena važnost usmene književnosti. Nadalje u tekstu bit će iznešene informacije o suodnosu usmene i pisane književnosti kao i mjeri u kojoj ove dvije književnosti interferiraju. U nastavku rada više pažnje bit će posvećeno razdoblju  fin de siecle kao i značenju mita u ovom razdoblju, a kasnije razdoblju moderne kao  i shvaćanje usmene književnosti u ono vrijeme. Detaljnije će biti prikazan rad Vladimira Nazora kao jednog od vrsnih poznavatelja usmene književnosti. U radu će pomoću njegova stvaralaštva i njegovih djela biti prikazana usmena književnost i njezina važnost. Dok će kasnije u nastavku radu biti riječ o usmenoj književnosti u suvremenosti.

Cilj rada jest prikazati usmenu književnost od njezinih početaka i vrijeme kada je počela interferirati sa pisanom književnošću kao i  koju ulogu je odigrala za pisanu književnost. Obrađena će biti razdoblja fin de siecla i moderne jer se upravo u ovim razdobljima najbolje vidi djelovanje usmenih elemenata. Usmena će književnost biti prikazana kroz rad jednog od vrsnih poznavatelja usmene književnosti, a to je Vladimir Nazor. Na temelju njegova stvaralaštva biti će prikazani elementi usmene književnosti i shvaćanje odnosno neshvaćanje samog autora od strane svojih suvremenika. Pri samome kraju rada prikazano će biti kako usmena književnost zapravo više danas ni nema tolikog utjecaja koji je imala nekad i da je danas zapravo nalazimo samo u tragovima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

2.      Usmena književnost

 

Kako bismo mogli govoriti o pisanoj književnosti, potrebno se najprije dotaknuti usmene književnosti. Usmena književnost postoji još od davnih godina kada je narod bio nepismen pa se književnost, odnosno, neki su se običaji i tradicija ispjevavali ili pak samo prepričavali te se tako očuvali u narodu. Međutim, stvari nisu toliko jednostavne  jer da bi nešto postalo usmenom književnošću bilo je potrebno da bude prihvaćeno od strane zajdenice. Odnosno, ako zajednica ne prihvati usmenu predaju ono je osuđeno na propast. Usmene su tvorevine najčešće bile individualne tvorevine i da bi opstale trebale su biti prihvaćene u zajednici. Isto tako u zajednici je bilo prihvaćeno samo ono što je imalo neku funkciju. Dakle, u zajednici su prihvaćene samo one forme koje su dokazale svoju funkcionalnost za datu zajednicu. (vidi Jakobson, Bogatirjov: str. 19).  Tvorevine koje su bile prihvaćene u zajednici prenosile su se s koljena na koljeno i tako su se održale i do danas u književnosti.  Međutim, svaki novi pripovjedač mogao je izostaviti ili pak dodati nešto svoje pa su se neki oblici i izmjenili ali to nije bitno naštetilo samoj tvorevini. Dakle sve započinje od usmene književnosti za koju se se kasnije mnogi zanimali pa su je i istraživali i počele su se predaje zapisivati te su neke i preuzete u današnju pisanu književnost. Tako slavenski istraživači smatraju da je zapravo slavenska folkloristika jedna od najživljih i najbogatijih u Europi te zagovaraju tezu kako između usmene poezije i literature zapravo i nema neke bitne razlike te da se u oba slučaja radi o individualnim produktima. Pisana djela su zapravo najpoznatiji obilk stvaralaštvala i nastaju onda kada ih autor stavi na papir i imaju mogućnost revitalizacije i nakon višestoljetne neaktivnosti.  Usmena pak djela počinju onda kada ih kazivač prenese i kada ih zajednica usvoji, najčešćše nemaju poznata autora i manja je mogućnost revitalizacije. (vidi Jakobon, Bogatirjov: str. 22). Usmena djela nisu samo književna djela ona mogu postojati i izvan književnosti. Neka djela osim što su bila recitirana, mogla su se izvesti i plesom ili pak glazbom (vidi Stulli, Bošković 1978: str. 11). Vrlo je važno da se usmena i pismena književnost zapravo isprepliću i da je usmena tradicija bila podlogom mnogim pisanim djelima.  Možemo utvrditi kako između pisane i usmene postoji suodnos, što ćemo vidjeti u nastavku rada.

2.1.Bilježenje usmene književnosti

Kao što je već spomenuto usmene su se tvorevine najprije prenosile kazivanjem ili pak prepričavanjem i svaki je slušač mogao postati potencijalni kazivač i samim time mogao je dodati nešto svoje u samu tvorevinu. Tako su se kako bi što duže opstale i kako bi se očuvale i mogle istraživati, usmene tvorevine počele  zapisivati ili pak smimati. Najstarija bilježenja sežu čak u 15. stoljeće, no ta su prvotna bilježenja na terenu ne mogu se izravno povezati s pisanom književnošću. (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 33). Oblik usmene književnosti koje su bilježili u srednjovjekovnim spisima popi glagoljaši pa čak i prozni oblici kod nekih predstavnika renesanse ali i kasnijih formacija nazovamo retorikom. Retorika je dio usmene književnosti koja se bavi samo onim podacima koji su sakupljeni u zbornicima u najranije vrijeme (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 34). Tu zapravo spadaju različiti zapisi molitva, bajanja, čaranja i ostalo dok su se kasnije zapisivali i basne, zagonetke, legende i poslovice. U novije se vrijeme osim zapisa na papir ono što smo čuli, usmena književnost zapisuje ondosno smina prilikom izvođenja.  Ali kako ni to ne može uvijek vjerno prenesti neku tvorevinu dokazuje primjer koji navodi Maja Bošković – Stulli gdje spominje jednu predaju o lovu na skakavce. Radi se  o snimanju narodnih pripovjedaka[1] u Bosni koju je doživio V. Palavestra. Zapisivač je prilikom transkribiranja snimaka uočio šutnju na snimci i ustanovio kako se zapravo radi o središnjem dijelu priče. Nakon nekoliko trenutaka zapisivač se sjetio kako je tada nastao muk i kazivač je, kako bi što vjernije dočarao priču, zamolio nekog iz publike, naravno gestom, da rukama napravi pušku i opali i upravo taj dio se ne nalazi na snimci. Iz primjera je vidljivo kao ni samo zapisivanje i snimanje nisu dostatni za vjerno prenošenje usmenih tvorevina. Ono što je bilo preuzeto iz usmene književnosti, bilo da se radi o poslovicama, basnama, zagonetkama ili pak legendama,  pisana će književnost unositi njihove dijelove na način da ih prilagodi strukturi pisanog djela ali uz mogućnost da se ta struktura, ako je to potrebno, prilagođava usmenoj strukturi (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 74).  „ Djela usmene književnosti poslužit će i za ocrtavanje lokalnog kolorita, za autentično oblikovanje likova, za oslikavanje određene atmosfere te za retoričko uvjeravanje“ (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 35).  Također, zapisivač je koliko je mogao pjesme prilagođavao općem duhu svog zbornika i poeziji koja je bila uključena u njegov zbornik. Kao zaključno možemo reći da je veliku važnost za pisanu književnost upravo odigralo zapisivanje usmenih tvorevina koje su se nakon toga lakše prenosile iz jedne književnosti u drugu, bile one prenesene izvorno ili prilagođene vremenu i duhu autora. Svi elementi iz usmene prenosili su se u različite žanrove pisane književnosti pa tako imamo poučnu prozu, pjesništvo i dramsko pjesništvo.

2.2. Suodnos usmene i pisane književnosti

Hrvatska se pisana književnost kao i većina svjetskih književnosti s jedne strane oblikovala kroz vlastitu tradiciju i tradicionalnih sadržaja, a s druge strane preko vanjskih utjecaja.  Tako hrvatska književnost kroz sva razdoblja i svih stilskih formacija sadrži u svojoj strukturi mnoge elemente usmenog stvaralaštva i tu zapravo počinje suodnos dviju književnosti. (vidi Kekez, Josip Prva hrvatska rečenica 1988: str 6). Problem u utvrđivanju međuprožimanja usmene i pisane književnosti jest u tome što nema puno znanstvenih radova koji se bave ovim problemom te se  stoga ni ne može točno utvrditi u kojoj se mjeri usmena i pisana književnost isprepliću.  Dugo se smatralo kako su književnosti pojednih razdoblja temeljeni samo na stranim književnostima kao što se to smatralo za književnost humanizma i renesanse, no i te su tvrdnje danas ispravljene i utvrđeno je kako postoje i elementi usmene književnosti ali i da bitnu ulogu igra i nacionalna književnost (vidi Kekez, Josip Prva hrvatska rečenica 1988: str. 7).  Problem je u tome što su se usmene književnosti južnoslavenskih naroda promatrale izvan nacionalne definiranosti. Sam pojam nacije je važan za usmenu književnost jer se sve promatralo unutar nacije. Nacija je važna jer se njome dokazivala pripadnost nekome narodnu. Upravo je u prvo vrijeme veliku ulogu igrao jezik. Smatralo se da  svaki jezik predstavlja specifičan način razmišljanja i ono što je moguće spoznati u jednom jeziku, nije prenosivo u drugi ( Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća: str. 59). Time se dokazivao identitet nacije. Smatra se kako pojedinac svoj identitet nalazi upravo unutar nacije. Međutim, za usmenu književnost nisu bitni jezik u aspektu politike i društva već kulture ( Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća: str 60).  Više o nacionalnom utjecaju na pisanu književnost i vezi s usmenom književnošću spomenut će biti u nastavku rada kada će biti riječ o Vladimiru Nazoru i njegovome shvaćanju nacionalnog i nacije.  Što se suodnosa pisane i usmene književnosti tiče, ako pregledamo materijale od Baščanske ploče do danas, Kekez zaključuje da se „ pisana književnost oblikovala na materijalu usmene književnosti u svim stilskim formacijama i svim razdobljima. (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 14). Kako bismo utvrdili suodnos jedne i druge književnosti važno je uzeti mnoge čimbenike u obzir.  Treba uzeti u obzir stvaratelja, primatelja ali i prenostitelja jer je vrlo važno kako su podaci odnosno neke usmene tvorevine dospjele do nekih današnjih autora. Važno je je li prenesena u obliku oblikovanja, izdavanja, kometiranja, kritike ili kojim drugim oblikom. I time dolazimo do razdoblja kada su se usmene tvorevine počele bilježiti i time se pokušavale što duže održati u narodu i time se ujedno olakšao posao istraživačima.

2.3. Postojanju suodnosa  usmene i pisane književnosti u oblicima i vrstama

Usmena je književnost najprisutnija u svim oblicama pisane književnosti upravo u srednjem vijeku što znači da su svi oblici usmenog izražavanja bili umetnuti u pisanu književnost (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 73). Kako su u srednjem vijek većinom prevladavali religiozni tekstovi možemo zaključiti, što je tekst bio svjetovniji  to je u njemu bila veća pristunost usmene književnosti. Što se pak pisane književnosti tiče i njezinih vrsta prisutne su i epska i lirska pjesma, poslovica, zagonetka, pripovjetka i retorika i to na način da oblik usmene književnosti odgovara obliku pisane književnosti (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 74).  Unošenje elemenata iz jednog oblika u drugi nije uvijek jednako teklo. Tako će neka djela u svoj prozni izraz nadodati epsku i lirsku pjesmu, a neka pak djela mogu dodati u svoj prozni opus narodne stihove bilo cjelovite ili isprekidane i time postići određenu ritmičnost. Mogu se nadodati i zagonetke i poslovice, lirska i epska pjesma  s time da se moraju obavezno prilagoditi strukturi pisanoga djela ali često se događa da se i pisani oblici prilagođavaju usmenoj strukturi. Moguće je da se ne dodaju stihovi već da se jedan i drugi oblik prožimaju i da usmeni oblik pisanome daje osnovnu ideju i estetski doživljaj ( vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 74).  Tako su svi elementi obiju struktura tekli u oba smjera u svim razdobljima i svim stilskim formacijama. No razdoblja kojima ćemo se posvetiti u ovome radu jesu književnost kraja stoljeća i književnost moderne i u njima ćemo pokušati utvrditi pristunost usmene književnosti odnosno oblika usmenoga stvaralaštva.

 

3.     Fin de siecle i književnost moderne

 

Umjetnost kraja stoljeća javlja se zadnje desetljeće 19.stoljeća i označava početak novog duhovnog razdoblja. Kako je došlo do kraja naturalizma za kojeg su pisci smatrali da se previše bavio onim materijalnim i znanstvenim, u književnosti kraja stoljeća okreću se novim temama i onome duhovnome.  No vrlo je teško odrediti jasnan početak književnosti kraja stoljeća kao i završetak naturalizma jer se u nekim zemljama javljaju istodobno,  a ne kao reakcija jedan na drugo. Ta dva pravca nisu ni toliko različita povezuje ih kritika suvremenog političkog i društvenog razvitka, odbojnost prema akademskoj rutini, spremnost prihvaćanja strane književnosti i nesklonost vjerskoj metafizici (Lj.Gjurgjan 1995:13). Umjetnost kraja stoljeća obilježava pojam lapurizma odnosno artizma jer se umjetnost više ne bavi realnošću već kao predmet odabire ljepotu koja je sama sebi svrhom. Knjižvnost kraja stoljeća javlja se prvo u Francuskoj, ali također i u zemljama Austro – Ugarske. No ona se ne manifestira svugdje jednako.  Tako se javljaju i razlike u nazivu kojim se ona opisuje kao i različite stilske nijanse u umjetnosti. U   Hrvatskoj  se zalaže za naziv scesije koji je prvenstveno pogodan za likovne umjetnosti te se elementi scesijskog se nalaze u djelima nekih naših autora ( euritmičnost, stilizacija, te uporab afoklornih i klasičnih motiva). Javlja se također naziv artizma u Hrvatskoj no on je pogodan samo za neke segmente ali ne i za cijelo  jedno razdoblje. Književnost kraja stoljeća u duhu je vremena i kojem je nastala i ona drži do estetičnosti, alegoričnosti, dekorativnosti te ustraje na sažetosti i aluzivnosti pjesničkog jezika. (Lj. Gjurgjan 1995: 21).  Do novog pogleda na književnost kao i potrebe za novim vrijednostima doveli su upravo kriza svijeta, morala, kao i osjećaj da u svemu prevladava filozofija, religija i znanost te su time ujedno izdana ljudska uvjerenja poptut institucije braka, obitelji i rodbinskih veze (vidi Lj. Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeće 1995: str. 21). Sam svjetonazor umjetnosti kraja stoljeća oblikuje se u drugoj polovici 19. stoljeća. Ovo vrijeme se uzima upravo zato jer se ovjde počinje očitovati stil kao stil odnosno kao nametnut izbor drugih stilova pa se kao rezultat na to javlja autorefleksivnost i subverzija. Umjetnost kraja stoljeća postaje mjestom rekreiranja zbilje i time se mijenja svijetonazor koji do tada bio usađen, a vrlo važnu ulugu igra kultura. Što se novog svjetonazora tiče dolazi do vjere u alkemijsku moć riječi koja se zasniva na revitalizaciji granice između materijalne i duhovne te stoga umjetnici vjeruju kako duhovnom djelatnošću mogu stvoriti duhovnu sferu postojanja i time dotaknuti onkraj razumskoga ujedno umjetnost kraja stoljeća odbacuje kartezijanstvo i sve njegove pretpostavke te se okreću k intuitivnome i univerzalnome (vidi Lj. Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeće 1995: str. 24).  Kako je umjetnost kraja stoljeća bila poveznama s novim svjetonazorom koji se protivio čisto filozofskome u književnosti, spometnut ćemo i neke teoretičare književnosti i njihovo mišljene o umjetnosti kraja stoljeća.

3.1. Razilaženja oko naziva za ovo razdoblje

Ono u čemu se većina teoretičara nije mogla složiti  jest upravo naziv i vrijeme ovog razdoblja.  Kao prvog spomenut ćemo F.W.J. Hemmingsa koji je postavio pitanje o uvođenju materijalizma u književnost. Smatra kako je kraj naturalizma zapravo nesposredna rezultat društvenih kretanja. Također V. Žmegač smatra kako je u Njemačkoj esteticizam reakcija na naturalizma ali da oni usprkos razlikama u biti imaju sličnosti. Tako nazivi koji su se javljali jesu simbolizam, artizam, dekadizam i scesija.  U Engleskoj se Wellek i Bowra zalažu za naziv simbolizam. Simbol je bilo upotrebljavan u mnogim razdobljima i u tim je razdobljima bio sugestivan i transparentan, a retoričku je snagu crpi iz tradicionalne simbolike koja je pristuna u emocionalnome talogu svijesti. ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 15). Simbolima se željelo prikazati osjećaji pjesnika pa se time simbolizam kao naziv za ovo razdoblje može upotrijebiti ali samo za jedan dio umjetnosti. Javlja se i naziv scesije koji navodi Endre Angyal i to posebno u hrvatskoj kniževnosti. No, scesije je više naziv za likovne umjetnosti pa se ne može ni taj pojam uzeti skroz u obzir. Dolazi i do naziva moderne no on se više odnosi na njemačku književnost. Robert B. Pynsent se zalaže za termin dekadencije kojeg on smatra najpreciznijim terminom za umjetnost kraja stoljeća. No, dekadentizam se javlja u užem značenju u kojem će se on rabiti kako bi se opisala tematska slika i stilska obilježja umjetnosti kraja stoljeća ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 17 -18 ). Također naziv artizam se upotrebljava, no ovaj naziv je upućivao na nešto umjetno, artificijelno s time da se naglašavalao kako umjetnost nije odraz realnosti. No kao najvjerniji i najprihvatljivi naziv ustalio se naziv umjetnost kraja stoljeća odnosno termin fin de siecle jer označuje vremensko razdoblje u kojem se pravac javlja te je ujedno najobuhvatniji i dovoljno precizan za ovo razdoblje ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 20).

3.2. Književnost umjetnosti kraja stoljeća

U ovome razdoblju javlja se novi svjetonazor pa se mnogo toga i mijenja u književnosti. Kako je književnost bila stalno pod utjecajem drugih dominatnih modela odnosno tuđih književnosti situacija nije bila nimalo laka. Trebalo je najprije stvoriti ideju o zajednici i o pripadnosti jednome narodu da bi tek onda mogli govoriti o našoj knjižvnosti. Zato je ovdje vrlo važno spomenuti naciju i shvaćanje nacije u ovome razdoblju. Sam pojam nacionalizma ustalio se u kulturome, ekonomskome i naravno, političkome smislu u zapadnoj i srednjoj Europi od sredine 18.stoljeća.  Često je njegovo konotativno značenje bilo negativno shvaćeno. Ako na ovaj pojam gledamo s političkog stajališta onda se on odnosi na pravo samoodređivanja i stavljanja novih dostignuća u tehnologiji i znanosti u službu naroda, znači također tradiciju i jezik, ali vlastiti jezik. Jednostavnije rečeno, nacionalizam znači demokratizacija znanja, kulture i politike (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 57).  Koliko su ozbiljno shvaćali i sami književnici možemo vidjeti već kod Marka Marulića, oca naše književnosti, koji je u svoju Juditu uvrstio domaće rečenice kako bi ljudi koji neznaju latinski[2] mogli čitati.  Sam pojam nacionalizma označio je preokret u svim sektorima života, pošto su dotada poznavali samo apsulutnu vlast. Prvi pokret nacionalizacije je pokrenula francuska buržoaska revolucija i upravo se to smatra prvim pokretom demokratizacije u Europi.  Jedno od glavnih načela te revoluvcije jest bilo da istinska vlast leži u narodu, pa stoga si pojedine skupine ili pojedinci ne mogu pripisati tu moć (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 58). Kao i svi pokreti do sad i ovaj je stvorio različita shvaćanja. Svi su se složili u jednome, a to je da vlast ne smije imati pojedinac i da je vrijeme da se uvede demokracija u sve sektore života. No, neki su pak ovome pokretu osim nacionalnog predznaka dodali i onaj emocionalni gdje do isticanja dolazi ljubav prema domovini koja je ujedno najčistiji osjeća, ali smatrajući kako taj osjećaj nije privilegija pojedinaca već cijelog naroda (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 57). Dakle, emocijama se pokušalo doprijeti do naroda i probuditi svijest o pripadanju jednome narodu. Kao naš primjer za utjecaj na svijest naroda možemo navesti Hasanaginici i Katičićeve pjesma kao primjer izvornog pjesništva i pokušaj da se istakne slavenstvo. Najbolje se do narodnih pjesama dolazi, najčešće, među nižim slojevima društva,  pa će se pažnja u ovome razdoblju posvetiti upravo tome. (Pitanje za profesoricu: Je li potrebno nadodati ovdje sva shvaćanja nacionalizma i nacije ili je ovo dosad napisano sasvim dovoljno?).  Što se samih autora tiče, ono nacionalno shvaćaju više u kultrunome smislu. Stoga Nazor kaže: „ Ako je istina da naciju sačinjavaju ne samo zajednička krv i zajednički jezik, nego u prvome redu zajednička duhovno – kulturna svojstva." (istakal Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 61). Ovdje vidimo odmak od preporoditelja koji su jezik smatrali temeljem nacionalnosti. Što se preporoditelja tiče, upravo su oni odbacili svoja narječja i stvorili jedno narječje, a to je štokavsko, a Nazor će u svojim dijelima uvoditi i dijalekte kako bi pokazao koliko je raznolika naša kultura i naš narod. Što se poezije u ono vrijeme tiče, temelji se na vjetovanju pjesnikova dodira s nekim višim poretkom stvari i da je njegova umjetnost upravo u tome da se taj viši poredak spušta među ljude (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 21). Takvo magijsko shvaćanje poezije daje pjesniku posebnu moć i on postaje instrumentom nevidljivih sila koje djeluju sukladno nadljudskim metodama (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 21). Umjetnost će biti shvaćena kao alkemija zbilje odnosno u umjetnosti kraja stoljeće biti će povjerenje u sublimaciju zbilje. Pisci su zapravo stvarali svijet pun nade i bolje budućnosti. Umjetnost postaje mjestom rekreacije zbilje i stvaranja jedne nove i duhovne realnosti. Umjetnost kraja stoljeće je dovela mnoga shvaćanja u pitanje pa tako i Goetheovo shavaćanje o postojanju jezgre i o vlastitome jedninstvu. U fin de sieclu se smatra kako jezgra ne postoji i kako svaki pojedinac u sebi krije bezbroj osobnosti i da izvan naše kulture postoje i druge kulture (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 28).  Stoga će se figure koje će se ustaliti u ovom razdoblju biti oksimoron i hermetičan simboll. „ Prvi kao znak stalne kontradiktornosti svijeta, a drugi kao iskaz nepovjerenja u razum“ (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 28). Najbolje je duh ovog vremena opisao filozof A. Schopenhauer koji je ujedno bio najveći antidemokrat i mizantrop  ali je ipak postao nadahnućem autora ovog razdoblja.  Njegova smatranja su da:

·         Oslikavši zbilju zapadnog građanskog društva mračnim bojama, jedni izlaz  iz te mračne zbilje jest glazba. (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 30)

·         Ustrajavši na subjektivizmu, na svijetu koji je, kako on kaže, moja istina, smatra kako je spoznaja noumenalnog svijeta moguća samo pomoću volje. Ta volja pak je bliža obilježju nirvane nego li aktivizmu. (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 30).

Zbog tog traganja za novim spoznajama umjetnost kraja stoljeća se okreće formi mita kao izvorištu svojega nadahnuća. Time će ujedno doći i do istraživanje foklorne i mitske tradicije ali i do interesa za prirodu kao simboličnu stranu čovjekova bića.  Dvije komplementarne pojave karakteristične za ovo razdoblje svoje će ishodište naći u mitu, a idejne korijene u idejnosti romantizma. S jedne strane to je koncept narodnoga duha koji će rezultirati u istrazivanju foklorne i mitske tradicije dok je s druge strane neoromanticarski interes za prirodu kao simbolicne strane covjeka. Priroda neće biti prezentirna već ce njezina recepcija biti posreedovana artističkom i mitskom imaginaciijom ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 32). Nadalje ćemo prikazati mit i njegovu važnost za umjetnost kraja stoljeća.

3.3. Mit u umjetnosti kraja stoljeća

                  Mit je najstariji oblik čovjekova pripovjedanja, njegova pokušaja da si pomoću riječi objasni svijet oko sebe kao i svoje mjesto u tome svijetu. Mit je zapravo izvorište reprezentacije odnosno početak je formuliranja čovjekove predodžbe o samome sebi i svijetu u kojem živi ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 43).  Mit je interpretacija zbilje i njezina rekreacija i time ne pripada sferi čovjekove iskustvene već kreativne spoznaje i time ga uzdiže prema božanskome. Mitski je svijet stoga univerzalan, božanski odnosno arhetipski i izdvaja čovjeka iz svijeta prolaznosti i smrtnosti u svijet u kojem se stvari obnavljaju i traju ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 43). Takvo vraćanje mitskim temama i strukturama je zapravo žudnja za poniranjem u arhetipske prostore ljudskog postojanja odnosno za spoznavanjem ljudske biti u domeni onkraj razumskoga. Obilježit će ga spirituizam i esteticizam, nepovjerenje u razum koje će nadoknaditi vjera u duhovnost ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 43). U ovome razdoblju mit će imati nekoliko funkcija.  A to je povratak legendama, bajkama, usmenoj predaji i upravo će to obilježiti ovo razdoblje. Upravo će i zbog toga doći do istraživanja folklora i time duhovnosti jednog naroda. U ovom razdoblju mitska svijest i mitsko nasljeđe imaju bitnu funkciju, a to je da tema i izraz svjetonazora teže k univerzalnome i izvanvremenskome te će mit u ovome razdoblju biti prisutan kao intertekst. Mit će se tako stalno javljati kao referenca ali kao i način strukturiranja djela ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 44).  Mit ima vrlo jaku emocionalnu vrijednost koja je stvarana kroz stoljeća, tradicionalno mit pripada kolektivno nesvijesnome odnosno postoji u ljudskoj svijesti te upravo on tu svijest najjasnije karakterizira pa će se zbog toga javljati kao intertekst ali i zato što piscima omogućuje da se putem njega približe religiji ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 44).  Mnogi teoretičari su dali definicije mita ali svi se slažu u tome da je mit arhijezična kategorija i stoga nam on omogućuje da probijemo sloj jezika  kao socijalnog konstrukta i dopremo do same biti čovjeka ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 47). Dok će za jedne autore mitska svijest biti vrhunac čovjekove intuitivne ili metafizičke spoznaje koja će mu omogućiti da spozna ono što bi mu razomom oszalo nepoznato, za druge će autore mit imati ideološku funkciju i svrha će mu biti prikrivanje istine i njeno zamagljivanje ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 49). Mit stoga pripada zajedno sa svim svojim manifestacijama djetinstvu čovječanstva ali ima i suvremenom svijetu važnu ulogu, a to je:

·         Povratak mitu bit će s jedne strane manifestacijom pjesničke žudnje da prevlada vrijeme, prolaznost i smrtnost i da se tako pomoću alkemije riječi ponovno vrati onim autentičnim vrijednostima čovjekova djetinstva kada je autor bio tvorcem istine o svijetu. Tu je važan povratak prirodi. ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 56).

·         Mit je depolitiziran govor što znači da ima funkciju da stvari prikazuje kao da su izvan povijesnih datosti te ih je time nemoguće mijenjati ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 56).

·         Upravo zato što je mit depolitiziran ima i izrazito važnu domoljubnu funkciju. „Pričajući  priču o nacionalnom identitetu on ima moć rekreirati njegove korijene na način koji potiče i bodri „( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 56).

Nadalje u radu nastavit ćemo se na modernu kao razdoblju koje je također vrlo bitno jer je pridonjelo promjenama i okretanju novome u književnosti.

 

4.     Moderna

 

4.1.Kritika u vrijeme moderne

Početkom devedesetih godina u literaturu ulazi nova, svježa generacija koja će svojom mladošću morati pokrenuti probleme s mrtve točke i ujedno potražiti nove mogućnosti izraza i tematike.  Pisci moderne djelovali su u dvije faze. Tako u prvoj fazi koja seže do 1903. godine , pisci su se u ovoj fazi posvetili tradicionalnoj književnosti. Iako se u modernoj pokušalo odmaknuti od tradicije i tradicionalne funkcije književnosti, neki su autori još uvijek bili skloni tradiciji. No da su razlike i razilaženja postojala i unutra prve grupe moderne očitalo se tek u djelovanju bečke škole ( vidi Šicel Hrvatska moderna 1975: str. 11). Važno je spomenuti kako je došlo do sukoba mladih i starih odnosno maldih s postojećim književnim stvaralaštvom. Druga grupa moderne se posvetila secesionizmu te su se pritom zalagali za čistu umjetnost. Iako su se razlikovale skupine ipak su imale nešto zajedničko. Kao prvo oboji su shvatili da se naša književnost ponavlja odnosno da se piše prema već postojećim shemama. Kao drugo oboji su zahtjevali slobodu umjetnika i njegovog stvaranja i time su ujedno negirali literarne škole ( vidi Šicel Hrvatska moderna 1975: str. 12).  Osim kritike važne su i težnje koje su pisci iznjeli u ovome novome razdoblju. Pisci su smatrali kako se treba približiti narodu, svim društevnim slojevima, a posebno onim najnjižim koji su oduvijek u literaturi bili zanemarivani. U devetnaestom stoljeću shvaćanje naroda je bilo teorijsko, državnopravno i povijesno ali ne i etničko. Pisci su smatrali da književnost mora obuhvatiti čovjeka u cijelosti i prikazati njegov bogati i složeni unutarnji život ( vidi Šicel Hrvatska moderna 1975: str. 14). Tako je nakon dugo vremena stvorena književna kritika u kojoj su stari negirali težnje i pokušaje mladih, mladi pak su negirali tradicionalistička djela. Iako je kritika bila važna došlo je do toga da su suprostvljene snage više pažnje pridavale tome tko je u pravu i što bi bilo bolje za književnost umjesto da su se posvetili pisanju novih djela i time počeli obogaćivati našu književnu produkciju. Tako su sloboda i liberalnost, analiza i kritika postalo sredstvima, a ne ciljevima stvaranja (vidi M. Šicel Hrvatska moderna 1975, str. 301). Tim su se sredstiva trebala postići unaprijeđenja pisaca, djela pa i same kritike koja je ima vrlo važan zanačaj za književnost. time je kritika ujedno povezivala djela s picima, pisce s epohama, epohe pak s razdobljima i sve je dobilo smisla. Većinom su se sva djela odnosila u nekoj mjeri na prethodno razdoblje ili razdoblje koje je već odavno prošlo jer uvijek bi se u svakoj epohi našlo nešto, neki element, neka tvrdnaj ili pak činjenica koja se mogla primjeniti u svakodnevnom životu i to posebno ako se ondosila na narod i poboljšanje međuljudskih odnosa. (vidi M. Šicel Hrvatska moderna 1975., str. 303). Kritika je time odigrala važnu ulugu i trebala je paziti da se uvijek uspostavi harmonija između suprotstavljenih strana jer kao što je  navedeno, uvijek postoji nešto u svakoj epohi što se može primjeniti u onoj novijoj. Važno je to da se tradicija pokušala povezati s modernim shvaćanjima.

4.2.Književne prilike u književnosti moderne

Kada govorimo o hrvatskim prilikama i književnosti nemoguće ju je odvojiti od situacije u državi. Kako u razdoblje u kojem počinje djelovati moderna još uvijek stoji feudalizam. U Hrvatskoj, koja je bila pod austro – ugarskom vlašću, nakon istoimene nagodbe, dolazi do problema mađarizacije kao i pokušaja otuđivanja  od vlastitoga. Time je u hrvatskoj inteligenciji shvaćanje naroda bilo samo teorijsko, državnopravno i povijesno (vidi M. Šicel Hrvatska moderna 1975., str. 327). Tako u zemlji vlada sveopće nezadovoljstvo zbog nejedinstva, rascjepkanosti političkih stranaka kao i besciljnosti i pljačkanja domovine koje su dovele do još jačeg siromašenja ali ne samo stanovništva već i siromašenje na kulturnome planu. Pisci koji su kroz književnost pokušavali zagovarati svoju riječ i svoju domovinu bili su bacani u tamnice ili pak potjerani iz države (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str 11). Pisci su ujedno morali i osvjestiti nacionalno u narodu, stvoriti osjećaj pripadnosti jednom narodu, jednoj kulturi i jednoj tradicij.   Tako je u hrvatskoj književnosti bilo djela ali ne i književnosti. Književnici su tako morali paziti o čemu pišu i na koji način jer vlast nije dopuštala potpuno slobodu i književnici nisu bili cijenjeni. Pisci osim što su bili zanemarivano od strne vlasti bili su napušteni i od strane društva. Time su ujedno mnogi bili osuđeni na oskudan život u maloj sredini.  Šicel smatra kako su time pisci bili osuđeni da pišu samo o svojoj sredini jer su jedino nju pozavali dobro (vidi Šicel Hrvatska moderna 1975:str. 37). To će pisci moderne pokušati promijeniti jer kao što smo već vidjli jedan od zahtjeva pisaca moderne jest potpuna sloboda stvaranja i izražavanja. Krajem 19.st. počelo se formirati shvaćanje naroda, pa je trebalo najprije riješiti narod od stranih utjecaja i kultura kako bi se mogla stvoriti naša književnost. Mnogi su pokušali stvoriti i prije već slobodu stvaranja, ali trebalo je čitavo jedno stoljeće da se formira sloboda stvaranja i umjetnosti.  Upravo je u 19.stoljeću stvoren taj san o spajanju vjere i nauke, narodnosti i europeizma, hrvatstva i slavenstva, umjetnosti i kulture seljačkog naroda i plemičke više kalse, suradnje crkve i naroda. Time bi trebao biti stvoren sklad među svim segmentima i svi bi oni zajedno trebali dobro funkcionirati u književnosti ali i u praksi ondsno životu (vidi M. Šicel Hrvatska moderna 1975., str. 336). „U toj slobodi , s razvijenom kritikom, riješena odgajateljskog tereta i patriotskih obzira i obveza, literatura i umjetnost, preko modernizma, kao jedne prolazne faze, ušle su u stvaralačku eru zrelosti i postale izraz svoje sredine , postale uistinu narodne“ (M. Šicel Hrvatska moderna 1975., str 338).

4.3.Moderna

Kao početak književnosti moderne uzima se kada su studenti zapalili mađarsku zastavu, dakle  1985. godina. Težnej i kritike ovog vremena već su navedene. Kako je prije moderne razdoblje realizma dalo već uzmaha, pa su tako pisci zbog politike prestali javno djelovati odnosno nisu se više petljali u socijalni život ljudi, tada počinje vrijeme modernizma, nečeg novog u čemu će se većina pisaca okušati. Modernizam se najviše očitovao u kritici ali i lirici dok je u pripovjetci malo manje dolazio do izražaja. Upravo su se ova dva segmenta prožela kroz ovo razdoblje i upravo je njihova kombinacija dala najplodonosnije radove. Tako je lirika dala kritici impresionistička obilježja i jedan senzibilitet i time su nastele najbolje analize djela, društva i drugih radova. Tako su se pisci našpuštajući realizam okrenuli više psihologizaciji djela i likova, pa se kroz analize njihovih djela moglo vidjeti koji su to trzaji i problemi mučili njihovu sredinu u ono vrijeme ( vdi M. Šicel Hrvatska moderna 1975., str.285 – 288). Pisci su još uvijek djelovali tako da su se djelili na stare i malde koji su više vodili bitku oko toga tko je u pravu i što je bolje za književnost nego su se posvetili tome da poboljšaju književnu produkciju u razdoblju moderne. Tako su mladi pisci eksperimentirali i pisali samo za uski krug čitatelja, poznata nam je činjenicakako je književnost uspjeh doživjela samo ako je bila pisana za sve ljude , a ne za samo jedan određen tip ljudi. Upravo je književnost trebala ljudima pokazati nove ideje, nove spoznaje i ponuditi im neka pozitivna rješenja (vidi M.Šicel Hrvatska moderna 1975, str. 291.).  U razdoblju moderne se naša kniževnost otvorila i europskoj i suvremenijoj književnosti, izašla je iz samo svojih okvira, a što će to donijeti i značiti za suvremenu književnost bit će prikazano u točki 6. Od moderne prema suvremenosti.

 

5.      Vladimir Nazor

 

5.1. Život i djela

Vladimir Nazor rođen na otoku Braču 1876. godine , a umire u Zagrebu 1949. godine.Vladimir Nazor je jedan od najzanimljivijih autora naše književnosti. Posvetio se istraživanju drevne povijesti i povijesti svog zavičaja koje je poslije uvrstio u svoja djela. U književnosti se javlja kada 1893. Godine u zadarskome Narodnome listu objavljuje svoje prve stihove. Svojstevno mu je što je pisao standardnim ali i čakavskim jezikom te za njegovo stvaralaštvo važno da je pisao strogo vezanim stihom i ditirampskom intonacijom. U pjesmama se zamijećuje domboljublje i kolektiv, fantastično i realno, alegorija i folklor, mitovi i legende, suvremeno i buduće kao i ideje prosvjetiteljstva ali i modernizma (vidi istrapedia str 1).  Kako bismo što bolje shvatili njegovo stvaralaštvo važno je spomenuti vrijeme u kojem je stvarao kao i situaciju u državi. Hrvatska je u ono vrijeme imala specifičan model i to jer je bila pod tuđom vlašću i pod tuđom dominantnom kulturom. Samim time što je bila pod tuđom vlašću došlo je do utjecaja na kulturu ali i jezik. Pa je  u zemlji  vladala otuđenost, siromaštvo, bijeda i glad, no narod je bio spreman pobuniti se protiv ovakve situacije. U Hrvatskoj, koja je bila pod austro – ugarskom vlašću, nakon istoimene nagodbe, dolazi do problema mađarizacije kao i pokušaja otuđivanja  od vlastitoga. Tako u zemlji vlada sveopće nezadovoljstvo zbog nejedinstva, rascjepkanosti političkih stranaka kao i besciljnosti i pljačkanja domovine koje su dovele do još jačeg siromašenja ali ne samo stanovništva već i siromašenje na kulturnome planu. Pisci koji su kroz književnost pokušavali zagovarati svoju riječ i svoju domovinu bili su bacani u tamnice ili pak potjerani iz države. Zbog same situacije mnogi su autori pa tako i Vladimir Nazor pisali upravo o domoljublju, svom zavičaju i svojoj kulturi kako bi se probudio taj osjećaj za narod i pripadnost jednome narodu. Za stvaralaštvo Nazora važno je spomenuti kako se puno oslanjao i koristio u svojim djelima mitsku simboliku koju je vezao uz svoj kraj i svoju kulturu. Kako bi probudili nacionalnu svijest veliku ulugu odigrat će upravo pisci onog vremena. Književnost će preuzeti sve elemente nacionalnoga koje u drugim kulturama nose društvene ustanove. Pisci  postaju  glasogovornici i prosvjetitelji naroda te je njihova zadaća da izraze dušu naroda i postanu nositelima narodnog i kulturnog preporoda. Upravo tu ulugu će u svojoj zemlji imati Nazor (Lj. Gjurgjan )No, da se nije posvetio samo hrvatskoj mitologiji već i slavenskoj dokazuje u nekim svojim djela, a postoje i radovi koji o tome govore. Ako uzmemo rad Jevgenija Paščenka u kojem govori o Natku Nodilu i hrvatskoj etnologiji u kojem povezuje i Nazora. Paščenko spominje kako se upravo Nazorov mitologizam može sagledati unutar etnologije. Ovdje je važna ideja južnoslavenstva koju Nazor nije negirao već ju prihvatio i njome se složio. Kako Nodilo tako i Nazor prihvaćali su slavensku mitologiju ali su uočili i bogatu hrvatsku mitologiju te se Nazor u svojim djelima okretao Nodilovim istraživanjima i znanstvenim radovima (Paščenko) . Nakon što je u radu pojašnjena stanje u državi i književnosti u nastavku će biti ukratko pojašnjeno Nazorovo stvaralaštvo od najranijih faza do one završne faze stvaralaštva. Za Nazora je važno da se zanimao za folklor, etnologiju i usmeno stvaralaštvo već od djetinstva. Bio je zakupljen starim stvarima, predajama, mitovima, običajima i tradicijom koje je kasnije utkao u svoja djela. Stvarao je u nekoliko faza. Prva faza  odnosno faza slavenskog mita je važna jer se Nazor u njoj posvećuje nacionalnome i u prvi plan stavlja kolektiv  te u svoja djela unosi mitove i legende ali i povijesnu motiviku Slavena i Hrvata (vidi israpedia). U ovoj fazi važno je spomenuti kako je mitski prdočio slavensko zajedništvo i tu je važno spomenuti djelo Slavenske legende 1900. Ovdje je važan hrvatski slavizam koji je u srži imao uvjerenje o međuslavenskoj solidarnosti. Kako je već gore navedeno da je Hrvatska u to doba bila ugrožena tuđincima sama ideja i cilj te međuslavenske solidarnosti bio je obraniti različitim formama nacionalnu neovisnost koja je bila ugrožena tuđincima (vidi Paščenko 144). Ovdje je važno spomenuti i opreku mi – oni odnosno svoj – tuđi koja je prisutna već od samih početaka i već tu se uočava ideja slavenstva. Hrvatski je slavizam bio prožet mitskim sadržajima koji su imali politički i ideološki karakter (vidi Paščenko). Upravo je slavenska tema bila prisutna kod pisaca u svim epohama, ali se izrazitije počela očitovati u razdoblju moderne i to u različitim slavenskim kulturama. Ovdje je važno da su pisci ali ne samo pici već i umjetnici aktualizirali mitsku prošlost, posebice slavensku, obnovili su mit i predstavili ih javnosti ne samo putem književnosti nego i drugih umjetnosti. Stoga ćemo u daljnoj analizi oprimjeriti sve na Slavenskim legendama koje su u duhu tog vremena. Važno je spomenuti i samo Nazorovo tumačenje slavenstva. Naime, on je u svoje slavenske likove osim scesijskog odraza unio i dašak hrvatske tradicije. Osim što se borio za ujedinjenje svog naroda kao što je već navedeno bio je i za ideju ujedninjenja i osjećaja pripadnosti južnoslavenstvu. Njegovo shvaćanje slavizma nije bilo agresivno i osvajačko već humanistički te je imao uvjerenje o veličanstvenoj slavenskoj prošlosti ali i budućnosti. On je svojim slavizmom počeo vraćati optimizam. Slavenskim se legendama vratio hrvatskome mitu koji je zapravo vodi hrvatskome mitskom završetku zbog poraza. Nazora smatramo predstavnikom hrvatskog scesijskog slavizma  te je upravo on stvorio zanimljiv opus o upravo slavenskoj tematici. Da se osim nacionalnog bavio i alegorijskim pokazuje svojim djelom Živina 1902. U ovome djelu se i dalje vidi autorova zaokupljenost mitskim ali je uočljiva i njezina pripadnost razdoblju moderne. U ovom djelu su zanimljivi scesijski likovi koji predočavaju bogatu slavensku prošlost, u djelu nailazimo na pregršt mitološke simbolike, na dekorativnost egzotičnost.  Već je tu Nazor spomenuo likove Perun i Daždbog no oni nisu bili rano zamjećeni od strane ostalih suvremenika. Sam Nazor se svojim opusom razlikovao od ostalih pisaca moderne te iako nije bio odmah zapažen nije odustao od svog nauma i slavenske odnosno hrvatske mitologije. U ovoj fazi nastala su još ova djela Knjiga o hrvatskim kraljevima 1904., Lirika 1910. i Nove pjesme 1913. godine. U sljedećoj fazi odnosno fazi istarskog mita Nazor se posvećuje misaonim odnoso djelima refleksivne tematike te ovdje nastaju djela Intima i Pjesni ljuvene 1915., Utva zlatokrila 1916., priče Stoimena 1916. kao i Pjesma o  četri arhanđela 1927. , no kasnije se okreće i pjesmama realističkog karaktera. U ovoj fazi vidi se Nazorovo okretanje domaćem, odnosno istarskome. U ovome razdoblju se mit temelji na osmišljavanju prošlosti koja se projektira na realnost te je usmjerena prema budućnosti. Ovdje je prošlost ispunjena optimizmim tradicijama koje su izgubljene. Pa dolazi do oživljenja velikih ljudi, čudesnih šuma i lađa kao u djelu Veli Jože, zatim tužne stvarnosti koja je obilježena ropstvom kao u djelu Galiot, pa vjeru u budućnost i dolazak osloboditelja kao u Veli Jože koji je morao preporoditi domovinu ali i važno djelo u kojem progovara o stranim ali i domaćim krivcima gubitka nacionalne svijesti u Medvjed Brundo. U ovoj fazi Nazor otvoreno pokazuje svoje razočarenje domaćim političkim snagama te unosi dosta političkih motiva zbog upada tuđinaca na domaći teritorij te se upravo ovjde ponovo vidi opreka mi – oni odnosno svoj – tuđ. Ovdje Nazor veliča prošlost koju vidi kao zalatno doba ali i razočarenje u sadašnjost u kojoj vlada tuđinac. Ali i u ovoj fazi Nazor nastupa kao pisac moderne. Likovi su mu alegorijski oblikovani, simboli, mitove koje koristi su iz usmenoknjiževnih izvora ali upotreba istarskog folklora.  Možemo zaključiti kao su mit i mitološka simbolika i ovdje prisutni ali ne više kao nacionalni faktori već ovdje Nazor više intimizira (vidi Paščenko 149). Nadalje imamo fazu u kojoj prevladava više socijalna, povijesna i etnografska tematika. Ova faza obuhvaća razdoblje od 1930. – 1940. te iako su mnogi pomislili kako se Nazor odmaknuo od mitskih tema tome ipak nije bilo tako. Nazorova su djela i dalje prožeta mitskom simbolikom. Zbog sovjetskog i nacističkog totalitarnog režima stvarali su se novi mitovi. Nastajali su likovi radnika kao budućeg osloboditelja, zatim lik čeličnog heroja. Sukladno piscevu vremenu on se okreće narodu i pučkoj tradiciji. Radnju stvara oko jednog glavnog lika, lika heroja, oko kojeg onda stvara priču o naciji i prošlosti. U ovom stvaranju simbolike naroda, nacije autor se okreće etnološkim izvorima te obrađuje, iako vraćajući se prošlosti, aktualne probleme. Zadnja faza odnosno partizanski mit nadovezuje se na prethodno razdoblje što se vidi na dovršetku Pastira Lode gdje glavni lik postaje partizanski kurir. U ovoj fazi Nazor se našao pred nedoumicom kojoj se strani totalitarnog režima prikloniti. Ovim je idejama Nazor svjedočio već u prethodnoj fazi kada su na snazi bili nacizam i komunizam. Bilo kako bilo i za koju da se stranu odlučio, nije bilo slobode pisanja, morao bi dobro paziti što i kako piše jer ako to ne bi bilo u skladu s vladajućom ideologijom, mogao je završiti u zatvoru. Upravo zbog toga Nazor nije isključio ni odlazak iz Zagreba. Ipak je odlučio pisati o onome što najbolje zna, a to je o mitskoj simbolici. U ovom se razdoblju javio djelom Čamcem na Kupi gdje je čamac još jedan od simbola i to iz istarske faze kojeg se povezuje s velikom lađom koja će donijeti nešto dobro, a uočljivo je i veličanje divova. „ Sva njegova stvaralačka imaginacija u mitologiziranju stvarnosti, osmišljavanju događaja kroz mitsku viziju, pronašla je svoj plodni prostor u ratnim godinama“ (vidi Paščenko str. 152).  Međutim, Nazor je stvarao i nove mitove u kojima se obnavljala folklorna okosica i to u svjetonazoru koji je bio utemeljen na socijalnim legedama ali i ispunjenim vjerom u bolju budućnost i pravednog vladara. U ovom se razdoblju hrvatska književnost sve više približila sovjetskome modelu odnosno socrealizmu pa se autor našao pred puno režimskih struktura. Nazora je poneslo ta moćna propaganda vladajuće ideologije. Pa je u ovim godinama i dalje vjerovao u slavenski mit ali taj je mit sada bio i ruski mit. Nakon 1948. godine pisac doživljava veliko razočarenje i to zbog slavenskih mitova koji su morali biti pisani prema ruskim uputama. Nedugo nakon toga autor umire te njegovi ideali o slavenskoj harmoniji ostaju neispunjeni. Dani pregled Nazorovih faza stvaralaštva omogućuje nam daljni pregled i bolje shvaćanje njegovog stvaralaštva.

5.2. Analiza pojedinih djela Vladimira Nazora

Nazorova se književna djela u razdoblju moderne ostvaruju kroz ezoteričnu viziju čovjekove povezanosti s prirodom sugerirajući time apstraktnu dušu slavenskog odnosno hrvatskog naroda. Nazor u svojim djelima slavi elan vitan naroda na način da oživljava gigantske i herojske likove koji simboliziraju elan vitan. Prema tome cijelo je djelo puno optimizma i na nacionalnome ali i na općeljudskome planu. Stoga će Nazor unijeti nešto novo u književnost pa će njegova djela upravo zbog bezvremenosti i optimizma dobiti na popularnosti. Nazorovo je stvaralaštvo nadahnuto slavenskim legendama, mitovima, pričama ali im sam autor udahnjuje konkretne pojavnosti. Možemo ih podijeliti u nekoliko skupina. U prvu skupinu spadaju Slavenske legende i Živane. U tim tekstovima je Nazor kroz likove bogova progovorio o snazi zemlje i sunca ali i zakonima života te borbi dobra i zla. Ovdje dolazi do naglaska vječne snage naroda pa stoga i slavenski mit ovdje funkcionira kao iskaz i neslomljivoj i neuništivoj duši i snazi naroda.   U sljedeću skupini možemo svrstati tekstove ppout Hrvatskih kraljeva i Veli Jože iako samo djelomično. I u ovim tekstovim se javlja vizionarska funkcija i pogled na svijet.  Ovdje se naglasak stavlja na likove koji su kozmičkim vizijama povezani sa svojim opisom. Nadalje što se tiče teksta Veli Jože, također imamo vizionarsku simboliku ali ovaj put je uvrštena i univerzalistička mitska struktura. Nazor je ovdje prikazao mentalitet seljaka i to vrlo realistički. I u nekim pjesmama dolazi do mitologizacije ali one su dosta dvosmislene jer su nastale većinom u razdoblju između dva rata. Nadalje u sljedeću skupinu mogli bismo svrstati ep Medvjed Brundo gdje se mitološka simbolika koristi na posve drugačiji način. Ovdje osim slavenskog vođe imamo i političku poruku na kraju epa, a poruka glasi: „dok se međusobno svađamo, drugi sijeku sšuma“ (Gjurgjan 97). No, kako Nazor nije uvijek upotrebljavao samo mita u nacionalne svrhe, dokazuje i nekolkiko priča i pjesama u kojima je mitsko bilo u svrsi spoznavanja univerzalnoga pa se upravo iz tih slika i simbola iščitavala vječna istina.

5.2.1.      Slavenske legende

Vladimir Nazor u književnost ulazi 1900. godine i to upravo Slavenskim legendama i to djelo u najvećoj mjeri određuje autorovu mitsku recepciju. Nazor Slavenske legende dijeli u pjesme posvećene bogovima, vilama i junacima. U pjesmama posvećenim bogovima ocrtava sliku svjeta snage, odlučnosti i plementiosti. Likovi koje koristi su Perin, Črt, Dabog i ostali. Što se pjesme Perun tiče ona je posvećena bogovima odnosno bogu koji simbolizira grom. Grom je simbol snage koja udara i krši ali ujedno najavljuje i kišu što pak je odmah znak plodnosti. Pjesma je upravo zbog toga što je posvećena bogovima pisana šesnaestercem i uzvišena je tona (gjurgjan str 101) . Pjesma počinje opisom koji je vrlo dramatičan i govori o tome kako kataklizma tjera narod da se skloni na Karpate nakon čega im se javlja bog Perun i obraća im se svojim proročkim glasom. Ako se ovdje nadovežemo na Kranjčevićeva Mojsija možemo zaključiti kako i Mojsije i Perun imaju istu poetsku funkciju ali je Perun po mnogočemu drugačiji od Mojsija. Bog Perun je očinski i blag, brižan i nježan te je pun dobrih savjeta te će on kao i otac otpraviti narod u svijet. U ovoj pjesmi važno je uzeti nekoliko čimbenika u obzir kako bi je bolje razumjeli. Naime, nakon uvodnih soneta javlja se duga pjesma koja ima pripovijedni karakter te jasnu kronološki sustavnu linearnu naraciju. Nadalje u pjesmi nema više pastoralnog ugođaja koji se nalazi na početku Posvetnih soneta , već je stil posve jasan, klasistički jasnan, simetričan i harmoničan. U pjesmi se također javljaju slike koje su zapravo tipične za Nazora poput slavljenja snage: „ Pokažite cijelom svijetu i zub vaš i pandžu mladu“. Što se tematike tiče uočljiva je intertekstualnost odnosno referiranje na biblijske legende (o potopu, o odlasku u obećanu zemlju). Međutim, u ove je bibljijske legende dodadna slavenska nota pa kršćanska mitologija ima znakovitu svrhu. U ovim djelima nema grijeha ni proganstva. Nazor vraća optimizam pa je Bog dobar i brižan,  i prikazan kao spasitelj naroda ( gjurgjan 102 -103). Iako se Nazor dokazao u poznavanju slavenske mitologije, ova priča je samo rekonstrukcija nekadašnjih jer stil tog vremena nije moguće u potpunosti oponašati. Što se sljedeće pjesme tiče ona će potvrditi isto. Sljedeća je pjesma posvećena bogu Črtu koji je bog zime, leda, vjetra i rame. U ovoj priči Nazor opisuje smjenu godišnjih doba i to na način borbe između Svantevida koji je bog svjetlosti i topline, ujedno i Perunov brat i Črta. Radi se o tome da je Črt preuzeo vladavinu od Svsntevida i poručio mu kako je njegova vladavina duga. Ovdje se očito radi o borbi dobra i zla, svjetla i tame, ali poznavajući Nazorovo stvaralaštvo radi se ne samo o borbi bogova već alegorijski Nazor se ovdje referira na situaciju u državi, gjde se također vodi borba dobra i zla i gdje status jednog i drugog nikad nije ravnopravan. Kako znam država je  u to vrijeme bila pod tuđom vlašću. Upravo je toj borbi koja je i individualna ali i kolektivna posvećen velik dio Nazorova stvaralaštva. (vidi 103).  Kako ne bismo stalno analizirali samo identične pjesme koje govore o bogovima, uzet ćemo jednu koja se tematski potpuno razlikuje od prethodnih dviju, a to je Momir i Grozdana. U ovoj se pjesmi radi o Momitu kojeg vile nalaze među trskama Jahorike. Vile putuju po zemlji tražeći ljubav ali i dajući ljubav. No i ovdje Nazor upliće bogove i to boga Svatenvida koji ljubomorno čuva Grozdanu u koju se zaljubljuje Momir. Mormira odlučio kazniti zbog grijeha i zbog toga što je vidio da mu Grozdana uzvraća osjećaje, pa probuđuje ljubomoru u Stojan- bogu koji ga i ubija. Tako Momir pada mrtav i to upravo u trenutku kada  je htio poljubiti Grozdanu, a vile ga oplakuju. Ovdje ponovno imamo pastoralni karakter ali i bibljijsku notu i to kod opisa Grozdana: „ Bješe gizdava i čista kao čaška u liljana,...kao dva ploda u voćnjaku zorile su dojke njene“. Uočljive su i senzualne metafore koje podsjećaju na Pjesmu nad pjesmama, ali ova je pjesma i scesionistička zbog pastoralnog ugođaja  i opisa prirode, sriliziranih likova i apstraktne ljubavne priče. Ta se priča može sagledati na dva načina i to kao balada o nesretnoj i neostvarenoj ljubavi ali kao metafora pjesičkog zanosa gdje se trenutak ljubavi prikazuje umiranjem. Nakon pjesma posvećenih bogovima i vilama, imamo i ciklus pjesma koji su posvećeni junacima istoimenog ciklusa Junaci. Ovaj se ciklus sastoji od nekoliko tematskih cjelina. Tako će se u pjesmi naći ljubavni sadržaj u kojem se radio o žaljenju ali o željenju za mladošću, u pjesmi ima i puno opsisa i to dvorova, ovdje se radio o pjesmi Dunaj Ivanović. Ljubavni sadržaj nalazimo i u pjesmi Lozani, gdje su ženski likovi ocrtani slično kao i u narodnim legendama. Ovdje Nazor pjeva o lijepot i bogatoj kćeri češkog kralja koju mnogi prosili, a očarao ju je momak iz nepoznatog kraja. (107). Taj momak nije bio bogat, već jedino što je posjedovao bile su gusle i pjesma o Davoru i Ladi i upravo su te pjesme bile privlačne Lozani da su je i očarale. Sličnan sadržaj imat će i pjesma o Kraljeviću Marku koji je također jedan od nježnih ljubavnika ali i neustršivih junaka. Što se konteksta tih kinačkih pjesama tiče ovdje pomalo iznenađuje pjesma Prorok koja je pisana diialoškim oblikom u kojem razgovaraju Mladić i Prprok. Mladić ovdje traži osvetu i to kao duh ali je naravno ne može postići, Prorok progovara o miru sa sobom i sa svijetom jer osveta nikad ne donosi radost.  Međutim, najpoznatija u ovom ciklusu jest pjesma o Kosovu čiji je tematski raspon utemeljen na tradiciji narodne pjesme koja se sastoji od jedanaest soneta. Kao zanimljiv sonet mogli bismo navesti V.sonet u kojem se Nazor vraća vlastitoj tradiciji od Gundulića do Marulića te kroz lik starca progovara o smislu života. Ovaj ciklus završava pjesmom o Maruliću. u ovoj se pjesmi u prve dvije strofe skladnim stihovima opisuje silazak Marulića s vrha Marjana. Postavljaju se pitanja što je radio gore. Također dolazi do usporedbe s Mojsijem pa možemo i ovdje vidjeti biblijsku notu. Ova je pjesma važana zbog posvetne pjesme Maruliću što se ujedno povezuje s Nazorovim osjećajem za korijene, ali i zbog vizije Marulića kao proroka koji se svojom pjesmom spušta između naroda te mu donosi utjehu i ohrabrenje. (str110).  U trećem ciklusu Slavenskih legenda radi se Vilama. Mnogi smatraju kako je slabije kvalitete od prethodnih ciklusa koji su posvećeni bogovima i junacima. Ovdje imamo niz pjesama scesionistički intoniranih pjesama koji su većinoma soneti,a u njima se isprepliću elementi slavenske mitologije, pučke tradicije ali i pastoralne alegoreije. Ovime je Nazor htio prikazati hrvatsku književnost od njenih početaka pa i započinje od najvrednijih vrsta i to su upravo one o bogovima i junacima, sve do vila kada je književnost počela gubiti na kvaliteti po njegovu mišljenju. Što se kvalitete djela tiče ons oscilira, no Nazor je ipak učinio nešto plemenito. On je ovim epom kao i epom Živana stvorio novo književno djelo, on je ovim pričama o junacima i bogovima na neki način rekonstruirao junački ep kakvav je bio u prošlosti samo što je u njega unio elemente iz razdoblja umjetnosti kraja stoljeća. Time je Nazor utjecao na sveukupnu hrvatsku književnu tradiciju kao i na koncept književnog kanona.

5.2.2.      Živana

Živana je djelo kojim se Nazor također dokazao te je ujedno i pjesma na kojoj je i najviše radio.  Ova je pjesma u izvornome obliku objavljena 1902. godine , a prerađivana je bila nekoliko puta. (111). Živanama je Nazor dovršio ono što je započeo u Slavenskim legendama, no Živana je bolja jer je tematski i stilski ujednačena. Ovaj ciklus započinje Pjesmom o Goleču u kojem Nazor prikazuje pobjedu Črta odnosno dolazak zime. Ovdje se iznosi ideja koja je tipična za fin de siecle, a to je vjera u ljudsku riječ, u pamćenje ali i u umjetnost koja stvara ljepota i vjera. U Pjesmi o kolijvkama Živana se prikazuje kao majka koja je iscrpljena i prepušta se tišini, no u toj tišini čuje se djetetov glas. Spominje se i bog Črt koji Živanu vodi u dna Zemlje u led i zimu. Sam kraj pjesme je vrlo zanimljiv ali i složen jer se puno referira na ostale tekstove. Tako u poslijednjem djelu imamo alegorizaciju boga Črta kojeg Nazor prikazuje kao oploditelja ali i ljubavnika Živane. Samim time dokida s jednostavnošću  i polarizacijom između života i smrti. Pjesma o buđenju govori o svitanju gdje se budi Zora dok je Nevid pokušava prekriti maglom. U pomoć Zori stiže Stojan koji je prdstavnih sunčevih moći i simbolizira ulaženje Sunca , no to sunce nije jako, to je sunce koje tek dolazi nakon duge i hladne zime. Stojan će leći do Zore pa će i time doći do rasta prvih vlasi trave. Ovdje također opažamo optimizam i buđenje prirode kao što je to slučaj u mnogim Nazorovim pjesmama. Živana je Nazorov najbolji pokušaj ali ujedno i najpotpuniji da se oslanjajući na slavensku mitologiju svojom maštom upotpuni mjesta koja mu nisu bila dostupna u izvorim, znamo da se Nazor služio usmenoknjiževnim izvorima, pokuša stvoriti sustavni ep o slavenskom narodiu koji bi bio uz nogu svim epovima ostalih naroda. Da bi to postigao Nazor progovara o smjeni godišnjih doba kroz borbu bogoba Dobra i Zla. Ovdje je zanimljivo da se oslonio i na lasnični ali i na homerski obrazac ali i na fin de siecleovsku retoriku. (116 -115). Međutim ovdje je najzanilljivija struktura epa koja je podijeljena na dvanaest poglavlja, očito se radio o dvanaest mjeseci, pa je struktura spiralna. Zato jer iako se Nazor nadovezuje na neke likove i događaje iz prethodnih pjesama,on ih ovaj  put stavlha u novi kontekst.  U Živani je prikazano Nazorovo viđenje svijeta ali i čovjekove sudbine pa je ovaj  ciklus postao tipičnom manifestacijom svjetonazora umjetnosti kraja stoljeća.

5.2.3.      Hrvatski kraljevi

U daljnem Nazorovu stvaralaštvo mijenjaju se mitološki likovu te tako umjesto njih autor uvodi stvarne povijesne junake kao likove svojih djela. Hrvatski kraljevi su najbolji primjer što se navedenoga tiče. Nazor ovu zbriku djeli u dva djela te prvi dio posvećuje banovima, a drugu kraljevima te je tim najistaknutijim hrvatskim osobama i predstavnicima naroda pokušao rekonstruirati prošlost. Kako su mnogi smatrali da se Nazoru kavlaiteta pisanja smanjila već u zadnjem dijelu Slavenskih legendi, mnogi smatraju da je to slučaj i sa Hrvatskim kraljevima jer se ne osjeća onaj Nazorov polet i ekspresivnost. U ovoj zbirci su najčešće uključene pjesme scesionističkog karaktera  ali nisu imale ono potrebno da bi oživile ili probudile interes za povijest. No, u nekim je pjesmama Nazor ipak uspio zadržati onu snagu koji je imao u prethodnim djelima. Tako je pjesmi Zvonimirova lađa koja je posvećena i temeljena na tradicijonalnom domoljublju. Pjesma započinje opsiom kralja Zvonimira i njegove lađe koja je po sebi imala kockasti barjak koji je ujedno bio i simbol Zvonimirove vladavine. Ova lađa u pjesmi se može uzeti kao simbol, a predstavlja simegdohu hrvatske povijesti. Pjesma ne završava optimistično već ima tragičan ton što je vidljivo u zadnjim stihovima „ Slomila se, prignula se: Na pjesku je –al je još tu.“ (gjurgjan 119). Samim time što je ovdje Nazor pretvorio povijest u nešto ciklično, beskonačno i zatvoreno povijest se prelazi u mit.  U pjesmi je ipak moguće uočiti i optimizam, a to je da lađa stoji i dalje unatoč svim proazima i pokušajima da se uništi. Nadalje Nazorova Lirika je zanimljiva jer ju je pisao po uzuru na trabadursko – petrarkističkog pjesništva te u njima slavi ljubav ali ljubav kao patnju i nadahnuće: „ Jer njegovo srce je još uvijek zatvoreno, a usna mu je netaknuta, ali on već dugo sprema pute da ga dovedu do njegove boginje.“ (124).  Ovdje se javlja žudnja za idealnom ženom, a to bi bila boginja. Sama pjesma je puna erotskih slika koje završavaju zapravo dekadentim slikama ondoso postavlja se retoričko pitanje kad će lirski subjekt moći gasiti zublje ispred njena dvora. Što se kasnije faza Nazorova stvaralaštva tiče, autor u njoj mitološko koristi na jedan nov način. Tako se autor što se gledišta mitskog i legendarnog tiče okreće planu univerzalno ljudskoga.  U ovim pjesmama Nazor se dosta posvećuje erotskoj noti, a nekad je piše jasno i neprikriveno te je prezentira kroz lik fatalne žene, a nekad je prikrivena pa je prikazuje kroz prirodu  odnosno kroz odnos čovjeka i prirode. Ove su pjesme po mnogočemu vrijedne , u njima Nazor postiže univerzalni ali i visokoestetizirani mythos i to o borbi dobra i zla.  Vođen ovim pravcem autor će to prijenjeti i na svoje pripovjetke u kojima će mitsko miješati i sa osbnim. Pripovijetka Prsten je zanimljiva jer sadrži autobiografske podatke o autorovu djetinstvu. Prsten je zanimljiv zbog dva podatka. Gemma Camolli je pastoralna crtica iz djetinstva te je stilizirana po scesionističkome obrascu (126).  U ovoj anegdoti iz djetinstva autor govori o djevojčici i dječaku koji odlaze na rijeku kako bi se okupali ali ih je stid svući se pa dječak tako oblači djevojčinu odjeću, a ona njegovu i ovdje autor stvara cijelu priču koja je ponovo nabijena erosom: „ Meni je sada bilo kao da nisam samo u njeoj košulji no i u njenoj koži.“ (126). Ova pripovjetka je zanimljiva jer Nazor ovdje zapravo progovara o maskama i o transvestitskoj fantaziji gdje se sam identitet proispituje puno dublje i gdje upravo ona maska postaje samim identitetom.  No u ovoj pjesmi nisu samo obilježja umjetnosti kraja stoljeća što je vidljivo upravo kroz odnos masnke i subjekta jer upravo taj odnos nazanačuje postmodernizam. (127).  Drugi podatak koji je zanimljiv iz Prstena jest Paun koja isto  sadrži autobiografske elemente. U ovoj se pripovjetci radi o djevojčici Evici koja je bila u domu i vrlo asocijativno dijete ali je imala poseban odnos sa životinjama pa joj tako prilazi paun koji je brani i štiti. Direktor sirotišta je bio vrlo hladan pa se mu to nije sviđalo i nije mogao to shvatiti pa je došlo do svađe između njega i štićenice doma. Ovdje se Nazor pomalo okreće i psihologizaciji likova koji su iako više stilizirane nego psihologizirani ipak ima nekih naznaka pokušaja. Vidljivo je to s gledišta djevojčice koja je direkrtora zamijenila ocem,a štićenicu doma majkom i počela sanjati o kući i obitelji. Kako bi razuvjerili djevojčicu vode je u tu kuću koja je bila prazna i stara, no ona odbija prihvaiti realnost te po povratku u sirotište počinje oboljijevati dok jedng dana ne umre. Priča završava prizorom ulaska direktora u sobu gdje je vidi okićenu paunovim perjem. Motiv pauna ima simboličko značenje, a to je povezanost djevojčice s prirodom i osjećajnošću. Ovdje se ponovo vraće fin de siecelovskim idejama,a  to je da je kroz lik direktora prikazano kako je čovjek zaboravio biti dobar i time zaboravio na ono vječno i prirodne zakone.

5.3.Zaključak o Nazoru

Što se Nazora tiče on je u svom stvaralaštu prezentirao mitološku kulturu hrvatskoga naroda iz svih razdoblja te u svim žanrovima proze, poezije i publicistike. U svoja je djela unosio elemete i izgrađivao njima nove zakone koji i danas stoje, na neki način možemo ga promatrati kao osobu koja je na neki način postavil temelj ploču što se nekih stvari tiče. Naprimjer, iako je pisao slobodnim stihom neke od svojih pjesama dobro je znao kako ne može samo pisati da ipak neki stih postojati mora. Njegvo je stvaralaštvo na neki način hrvatska etmogenetska slika. U svom je stvaralaštvu objedinio mnoge izvore, genetske informacije, kulturne vrijednosti slavenskog naroda koji je bio skoro pa zaboravljen. Vladimir Nazor je uočio mnogo problema koji su bili aktualni u njegovo doba, a neki su i do danas ostali nerješeni međutim, neizostavno je kako je upravo Nazor svojom mitskom simbolikom dao značajan doprinos hrvatskoj književnosti i to ponajviše u doba moderne. Iako je ostao dugo vremena neshvaćen svojim suvremenicima, obrasci i formule po kojima je pisao danas su i tekakako cijenjeni te ga stoga možemo smatrati jednim od većih pisaca hrvatske književnosti.

6.     Usmena književnost u suvremenosti

 

Usmena je književnost imala bitnu funkciju u prošlosti te je bitno i utjecala na pisanu književnost. Kako danas živimo bržim i zanimljivijim tempom nego u prošlosti sve se to odražava i na književnost. Život ide naprijed bržim tempom nego li se književnost razvija pa dolazi do određenih promjena u današnjosti. Upravo je u suvremenosti usmena književnost izgubila onu moć koju je imala nekada. Danas usmena književnost gubi na snazi te je danas prioritet pisana književnost. (kekez: prva hrvatska rečenica). Naša je književnost uznapredovala što se forme i umjetničkih kvaliteta tiče ali je na određeni način nazadovala što se samog sadržaja tiče. Danas se sve više čita trivijalna književnost ili pak djela koja pišu pisci koji u stvarnom životu jesu sve drugo samo ne pisci pa su i sama djela na nižoj razini odnosno slabije su kvalitete.  Promjene možemo sagledati od temarskog raspona sve do likova koji su skroz drugačiji od onih prošlosti. Ako uzememo u obzir teme koje su se nekad koristile one su korenspodirale sa stanjem u državi, tako se najčešće pisalo o narodu, o zajednici i osjećaju pripadnosti. Autori su time dobili ulogu prosvjetitelja ondosno nositelja  i na neki način predstavnika ideala onog vremena i duha.  Što se samih likova tiče, posebno ako uzememo ženske likove, gdje su žene bile prikazane kao čedne, dobre i poslušne junakinje ,  a one fatalne žene bile su često prikazivane kao primjer lošeg ponašanja jer su bile slobodnije. Danas ako sagledamo raniju situaciju više nije ni jedan od navedenih elemenata zastupljen. Tako danas u književnosti imamo prikazane žene lošeg morala ali one više nisu tabu jer je danas sve to prihvatljivo. Teme također odskaču u velikoj mjeri od onih u prošlosti. Autori odnosno pisci nisu više nositelji ideja i prosvjetitelji, sve se promijenilo. Tako su ulogu kulturnog prosvjećivanja na neki način preuzeli novinari i novine kojih je sve više i više oko nas. Usmene je književnost na neki način zaboravljena  u sadašnjosti. Razumljivo je i na neki način sve to, promijenilo se društvo, mentalitet, shvaćanja odnosno jednom riječju promijenilo se sve oko nas. Pisci su dobili više slobode te mogu pisati, danas, o svemu i svačemu, pa možda je upravo u tome i problem, što se zaboravilo kako dobro pisati. Naravno, treba izuzeti nekolicinu autora koji i danas znaju kako se i što piše. Zaključno možemo reći kako danas ima puno autora, puno štiva na izbor te su mnoga djela danas lošije kvalitete nego nekad, a usmenoj književnosti danas se rijetko nalazi traga u suvremenoj.

 

 

7.     Zaključak

 

U ovome radu vidjeli smo razvoj usmene književnosti od samih početaka pa do njezinih bilježenja. Usmena književnost postoji od samih početaka i prenosila se usmeno, no, i u usmenoj su književnosti postojala neka pravila pa nije se sve moglo nazvati usmenom književnošću. Tako da bi nešto mogli nazvati usmenom književnošću moralo je biti  prihvaćeno od strane naroda odnosno zajednice, jer sve ono što narod zbog bilo kojeg razloga nije prihvatio, nije moglo ni opstati u zajednici. Svi ti tekstovi koji su bili prihvaćeni u zajednici opstali su prenošenjem s koljena na koljeno i samim time dolazi do variranja u izvornom tekstu jer je svaki novi kazivač mogao unijeti nešto novo ili pak nešto izostaviti. Kako bi se upravo što orginalniji tekstovi očuvali dolazi do bilježenja usmenih tekstova. Zapisivači su ih slušali, snimali i zapisivali. U primjeru koji navodi Maja Bošković – Stulli gdje spominje jednu predaju o lovu na skakavce. Radi se  o snimanju narodnih pripovjedaka u Bosni koju je doživio V. Palavestra gdje je zapisivač prilikom transkribiranja snimaka uočio šutnju na snimci i ustanovio kako se zapravo radi o središnjem dijelu priče te se nakon nekoliko trenutaka sjetio kako je tada nastao muk i kazivač je, kako bi što vjernije dočarao priču, zamolio nekog iz publike, naravno gestom, da rukama napravi pušku i opali i upravo taj dio se ne nalazi na snimci. Iz primjera je vidljivo kao ni samo zapisivanje i snimanje nisu dostatni za vjerno prenošenje usmenih tvorevina. No, u svakom slučaju zapisivanje je puno pomoglo u daljenjem razvoju usmene književnosti. Upravo je tako i došlo do suodnosa usmene i pisane književnosti. Odnosno elementi jedne književnosti unosili su se u drugu književnost te su zapravo jako dobro funkcionirali. U pisanu je književnost preuzeto mnogo toga iz usmene jer je upravo u usmenoj književnosti sačuvana tradicija naroda i oni najstatriji običaji. Kako se dobro usmena književnost uklopila u pisanu prikazano je kroz primjer autora Vladimira Nazora koji je jedan od najboljih hrvatskih autora koji je u svoja djela unio elemente usmene književnosti. Nazor se od samih početaka susreo i počeo zanimati za usmenu književnost. On je kroz mitove i legende koje je oživio u svoja djela unio nešto novo, nešto drugačije. Možda upravo zbog toga nije dugo bio shvaćen od strane svojih suvremenika ali je zato danas jedan od cjenjenijih autora koji su se bavili usmenom knkiževnošću. Nazor je stvarao u doba moderne i umjetnosti kraja stoljeća te je upravo on bio vrlo bitan za ova razdoblja, a posebno za umjetnost kraja stoljeće te se ga smatra i predstavnikom ovog razdoblja jer su upravo kroz njegovo stvaralaštvo iznesene fin de siecelovske ideje. Kroz cijeli se rad provlači ideja usmene književnosti pa je na kraju rada prikazano kako je ona u početku zapravo imala veliku snagu no u suvremenosti je izgubila ono svoju moć koju je imala kroz desteljeća i sve manje i manje je zastupljena u današnjoj književnosti. Navedeni su i razlozi tome poput promjene društva, mentaliteta pa i same političke situacije u zemlji. Sve je to utjecalo na usmenu knjževnosti koja je u  današnjoj književnosti skoro pa izgubljena. Danas nam se nudi puno štiva, puno autora od kojih su neki sve samo ne autori pa je došlo i do stvaranje takozvane trivijalne odnosno današnjim riječnikom jednog učenog čovjeka „ trash“ književnosti koja ima funkciju samo zabaviti, a iz nje se neda puno toga naučiti, ondosno današnji bi se učenjak morao puno namučiti kako bi nešto korisno izvukao iz ove vrste književnosti. Stoga smatram da, iako je starija književnosti pisana pa određenim obrascima gdje pisci nisu imali toliku slobodu kao danas, mnogo vrijednjija od današnje gdje autori imaju potpuno slobodu pa nastaju djela loše kvalitete. Stoga rađe da se vratimo u vrijeme gdje su autori bili nositelji ideja i gdje su upravo autori bili ti koji su pisali i novine i prosvješćivali narod nego danas gdje svi nešto pišu ali zapravo ništa ne napišu. Stoga zaključimo da su upravo stari autori ostvarivali najbolja djela kada su se ugledali na usmenoknjiževno stvaralaštvo, djela koja su i dandanas vrlo cijenjena.

 

 

 

 



[1] Priča govori o seljacima koji su se dali na lov u skakavce. Jednom seljaku skakavac skoči na grudi i on upozori svog druga na to, a ovaj uperi pušku u nj i opali te jednim hicem ubije i skakavca i seljaka. ( vidi Bošković – Stulli Povijest hrvatske književnosti 1978: str 19)

[2] Latinski jezik je u prije formiranja domaćeg jezika bio univerzalni jezik. Jezik učenih ljudi. (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća  1995: str. 57 – 58).


| | | | |
Tausche dein Hausarbeiten

G 2 - Cached Page: Thursday 28th of March 2024 10:40:57 AM