Usmena književnost u doba moderne
Sažetak
1.
Uvod
2.
Usmena
književnost
3.
Fin
de siecle
4.
Moderna
5.
Vladimir
Nazor
6.
Od
moderne prema suvremenosti
7.
Zaključak
1. Uvod
Tema
ovog rada je Usmena književnost u razdoblju moderne i umjetnosti kraja
stoljeća. U radu će biti najprije saznati iznesena važnost usmene književnosti.
Nadalje u tekstu bit će iznešene informacije o suodnosu usmene i pisane
književnosti kao i mjeri u kojoj ove dvije književnosti interferiraju. U nastavku
rada više pažnje bit će posvećeno razdoblju fin de siecle kao i značenju mita
u ovom razdoblju, a kasnije razdoblju moderne kao i shvaćanje usmene
književnosti u ono vrijeme. Detaljnije će biti prikazan rad Vladimira Nazora
kao jednog od vrsnih poznavatelja usmene književnosti. U radu će pomoću njegova
stvaralaštva i njegovih djela biti prikazana usmena književnost i njezina
važnost. Dok će kasnije u nastavku radu biti riječ o usmenoj književnosti u
suvremenosti.
Cilj
rada jest prikazati usmenu književnost od njezinih početaka i vrijeme kada je
počela interferirati sa pisanom književnošću kao i koju ulogu je odigrala za
pisanu književnost. Obrađena će biti razdoblja fin de siecla i moderne jer se
upravo u ovim razdobljima najbolje vidi djelovanje usmenih elemenata. Usmena će
književnost biti prikazana kroz rad jednog od vrsnih poznavatelja usmene
književnosti, a to je Vladimir Nazor. Na temelju njegova stvaralaštva biti će
prikazani elementi usmene književnosti i shvaćanje odnosno neshvaćanje samog
autora od strane svojih suvremenika. Pri samome kraju rada prikazano će biti
kako usmena književnost zapravo više danas ni nema tolikog utjecaja koji je
imala nekad i da je danas zapravo nalazimo samo u tragovima.
2. Usmena
književnost
Kako
bismo mogli govoriti o pisanoj književnosti, potrebno se najprije dotaknuti
usmene književnosti. Usmena književnost postoji još od davnih godina kada je
narod bio nepismen pa se književnost, odnosno, neki su se običaji i tradicija
ispjevavali ili pak samo prepričavali te se tako očuvali u narodu. Međutim,
stvari nisu toliko jednostavne jer da bi nešto postalo usmenom književnošću
bilo je potrebno da bude prihvaćeno od strane zajdenice. Odnosno, ako zajednica
ne prihvati usmenu predaju ono je osuđeno na propast. Usmene su tvorevine
najčešće bile individualne tvorevine i da bi opstale trebale su biti prihvaćene
u zajednici. Isto tako u zajednici je bilo prihvaćeno samo ono što je imalo
neku funkciju. Dakle, u zajednici su prihvaćene samo one forme koje su dokazale
svoju funkcionalnost za datu zajednicu. (vidi Jakobson, Bogatirjov: str. 19).
Tvorevine koje su bile prihvaćene u zajednici prenosile su se s koljena na
koljeno i tako su se održale i do danas u književnosti. Međutim, svaki novi
pripovjedač mogao je izostaviti ili pak dodati nešto svoje pa su se neki oblici
i izmjenili ali to nije bitno naštetilo samoj tvorevini. Dakle sve započinje od
usmene književnosti za koju se se kasnije mnogi zanimali pa su je i istraživali
i počele su se predaje zapisivati te su neke i preuzete u današnju pisanu
književnost. Tako slavenski istraživači smatraju da je zapravo slavenska
folkloristika jedna od najživljih i najbogatijih u Europi te zagovaraju tezu
kako između usmene poezije i literature zapravo i nema neke bitne razlike te da
se u oba slučaja radi o individualnim produktima. Pisana djela su zapravo
najpoznatiji obilk stvaralaštvala i nastaju onda kada ih autor stavi na papir i
imaju mogućnost revitalizacije i nakon višestoljetne neaktivnosti. Usmena pak
djela počinju onda kada ih kazivač prenese i kada ih zajednica usvoji,
najčešćše nemaju poznata autora i manja je mogućnost revitalizacije. (vidi
Jakobon, Bogatirjov: str. 22). Usmena djela nisu samo književna djela ona mogu
postojati i izvan književnosti. Neka djela osim što su bila recitirana, mogla
su se izvesti i plesom ili pak glazbom (vidi Stulli, Bošković 1978: str. 11). Vrlo
je važno da se usmena i pismena književnost zapravo isprepliću i da je usmena
tradicija bila podlogom mnogim pisanim djelima. Možemo utvrditi kako između
pisane i usmene postoji suodnos, što ćemo vidjeti u nastavku rada.
2.1.Bilježenje
usmene književnosti
Kao
što je već spomenuto usmene su se tvorevine najprije prenosile kazivanjem ili
pak prepričavanjem i svaki je slušač mogao postati potencijalni kazivač i samim
time mogao je dodati nešto svoje u samu tvorevinu. Tako su se kako bi što duže
opstale i kako bi se očuvale i mogle istraživati, usmene tvorevine počele
zapisivati ili pak smimati. Najstarija bilježenja sežu čak u 15. stoljeće, no
ta su prvotna bilježenja na terenu ne mogu se izravno povezati s pisanom
književnošću. (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 33). Oblik usmene
književnosti koje su bilježili u srednjovjekovnim spisima popi glagoljaši pa
čak i prozni oblici kod nekih predstavnika renesanse ali i kasnijih formacija
nazovamo retorikom. Retorika je dio usmene književnosti koja se bavi samo onim
podacima koji su sakupljeni u zbornicima u najranije vrijeme (vidi Kekez Prva
hrvatska rečenica 1988: str. 34). Tu zapravo spadaju različiti zapisi molitva,
bajanja, čaranja i ostalo dok su se kasnije zapisivali i basne, zagonetke,
legende i poslovice. U novije se vrijeme osim zapisa na papir ono što smo čuli,
usmena književnost zapisuje ondosno smina prilikom izvođenja. Ali kako ni to
ne može uvijek vjerno prenesti neku tvorevinu dokazuje primjer koji navodi Maja
Bošković – Stulli gdje spominje jednu predaju o lovu na skakavce. Radi se o
snimanju narodnih pripovjedaka
u Bosni koju je doživio V. Palavestra. Zapisivač je prilikom transkribiranja
snimaka uočio šutnju na snimci i ustanovio kako se zapravo radi o središnjem
dijelu priče. Nakon nekoliko trenutaka zapisivač se sjetio kako je tada nastao
muk i kazivač je, kako bi što vjernije dočarao priču, zamolio nekog iz publike,
naravno gestom, da rukama napravi pušku i opali i upravo taj dio se ne nalazi
na snimci. Iz primjera je vidljivo kao ni samo zapisivanje i snimanje nisu
dostatni za vjerno prenošenje usmenih tvorevina. Ono što je bilo preuzeto iz
usmene književnosti, bilo da se radi o poslovicama, basnama, zagonetkama ili
pak legendama, pisana će književnost unositi njihove dijelove na način da ih
prilagodi strukturi pisanog djela ali uz mogućnost da se ta struktura, ako je
to potrebno, prilagođava usmenoj strukturi (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica
1988: str. 74). „ Djela usmene književnosti poslužit će i za ocrtavanje
lokalnog kolorita, za autentično oblikovanje likova, za oslikavanje određene
atmosfere te za retoričko uvjeravanje“ (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica
1988: str. 35). Također, zapisivač je koliko je mogao pjesme prilagođavao
općem duhu svog zbornika i poeziji koja je bila uključena u njegov zbornik. Kao
zaključno možemo reći da je veliku važnost za pisanu književnost upravo
odigralo zapisivanje usmenih tvorevina koje su se nakon toga lakše prenosile iz
jedne književnosti u drugu, bile one prenesene izvorno ili prilagođene vremenu
i duhu autora. Svi elementi iz usmene prenosili su se u različite žanrove
pisane književnosti pa tako imamo poučnu prozu, pjesništvo i dramsko
pjesništvo.
2.2.
Suodnos usmene i pisane književnosti
Hrvatska
se pisana književnost kao i većina svjetskih književnosti s jedne strane
oblikovala kroz vlastitu tradiciju i tradicionalnih sadržaja, a s druge strane
preko vanjskih utjecaja. Tako hrvatska književnost kroz sva razdoblja i svih
stilskih formacija sadrži u svojoj strukturi mnoge elemente usmenog
stvaralaštva i tu zapravo počinje suodnos dviju književnosti. (vidi Kekez,
Josip Prva hrvatska rečenica 1988: str 6). Problem u utvrđivanju međuprožimanja
usmene i pisane književnosti jest u tome što nema puno znanstvenih radova koji
se bave ovim problemom te se stoga ni ne može točno utvrditi u kojoj se mjeri
usmena i pisana književnost isprepliću. Dugo se smatralo kako su književnosti
pojednih razdoblja temeljeni samo na stranim književnostima kao što se to
smatralo za književnost humanizma i renesanse, no i te su tvrdnje danas
ispravljene i utvrđeno je kako postoje i elementi usmene književnosti ali i da
bitnu ulogu igra i nacionalna književnost (vidi Kekez, Josip Prva hrvatska
rečenica 1988: str. 7). Problem je u tome što su se usmene književnosti
južnoslavenskih naroda promatrale izvan nacionalne definiranosti. Sam pojam
nacije je važan za usmenu književnost jer se sve promatralo unutar nacije.
Nacija je važna jer se njome dokazivala pripadnost nekome narodnu. Upravo je u
prvo vrijeme veliku ulogu igrao jezik. Smatralo se da svaki jezik
predstavlja specifičan način razmišljanja i ono što je moguće spoznati u jednom
jeziku, nije prenosivo u drugi ( Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja
stoljeća: str. 59). Time se dokazivao identitet nacije. Smatra se kako
pojedinac svoj identitet nalazi upravo unutar nacije. Međutim, za usmenu
književnost nisu bitni jezik u aspektu politike i društva već kulture (
Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća: str 60). Više o nacionalnom
utjecaju na pisanu književnost i vezi s usmenom književnošću spomenut će biti u
nastavku rada kada će biti riječ o Vladimiru Nazoru i njegovome shvaćanju
nacionalnog i nacije. Što se suodnosa pisane i usmene književnosti tiče, ako
pregledamo materijale od Baščanske ploče do danas, Kekez zaključuje da se „
pisana književnost oblikovala na materijalu usmene književnosti u svim stilskim
formacijama i svim razdobljima. (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str.
14). Kako bismo utvrdili suodnos jedne i druge književnosti važno je uzeti
mnoge čimbenike u obzir. Treba uzeti u obzir stvaratelja, primatelja ali i
prenostitelja jer je vrlo važno kako su podaci odnosno neke usmene tvorevine
dospjele do nekih današnjih autora. Važno je je li prenesena u obliku
oblikovanja, izdavanja, kometiranja, kritike ili kojim drugim oblikom. I time
dolazimo do razdoblja kada su se usmene tvorevine počele bilježiti i time se
pokušavale što duže održati u narodu i time se ujedno olakšao posao
istraživačima.
2.3.
Postojanju suodnosa usmene i pisane književnosti u oblicima i vrstama
Usmena
je književnost najprisutnija u svim oblicama pisane književnosti upravo u
srednjem vijeku što znači da su svi oblici usmenog izražavanja bili umetnuti u
pisanu književnost (vidi Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 73). Kako su u
srednjem vijek većinom prevladavali religiozni tekstovi možemo zaključiti, što
je tekst bio svjetovniji to je u njemu bila veća pristunost usmene
književnosti. Što se pak pisane književnosti tiče i njezinih vrsta prisutne su
i epska i lirska pjesma, poslovica, zagonetka, pripovjetka i retorika i to na
način da oblik usmene književnosti odgovara obliku pisane književnosti (vidi
Kekez Prva hrvatska rečenica 1988: str. 74). Unošenje elemenata iz jednog
oblika u drugi nije uvijek jednako teklo. Tako će neka djela u svoj prozni
izraz nadodati epsku i lirsku pjesmu, a neka pak djela mogu dodati u svoj
prozni opus narodne stihove bilo cjelovite ili isprekidane i time postići
određenu ritmičnost. Mogu se nadodati i zagonetke i poslovice, lirska i epska
pjesma s time da se moraju obavezno prilagoditi strukturi pisanoga djela ali
često se događa da se i pisani oblici prilagođavaju usmenoj strukturi. Moguće
je da se ne dodaju stihovi već da se jedan i drugi oblik prožimaju i da usmeni
oblik pisanome daje osnovnu ideju i estetski doživljaj ( vidi Kekez Prva
hrvatska rečenica 1988: str. 74). Tako su svi elementi obiju struktura tekli u
oba smjera u svim razdobljima i svim stilskim formacijama. No razdoblja kojima
ćemo se posvetiti u ovome radu jesu književnost kraja stoljeća i književnost
moderne i u njima ćemo pokušati utvrditi pristunost usmene književnosti odnosno
oblika usmenoga stvaralaštva.
3. Fin
de siecle i književnost moderne
Umjetnost
kraja stoljeća javlja se zadnje desetljeće 19.stoljeća i označava početak novog
duhovnog razdoblja. Kako je došlo do kraja naturalizma za kojeg su pisci
smatrali da se previše bavio onim materijalnim i znanstvenim, u književnosti
kraja stoljeća okreću se novim temama i onome duhovnome. No vrlo je teško
odrediti jasnan početak književnosti kraja stoljeća kao i završetak naturalizma
jer se u nekim zemljama javljaju istodobno, a ne kao reakcija jedan na drugo.
Ta dva pravca nisu ni toliko različita povezuje ih kritika suvremenog
političkog i društvenog razvitka, odbojnost prema akademskoj rutini, spremnost
prihvaćanja strane književnosti i nesklonost vjerskoj metafizici (Lj.Gjurgjan
1995:13). Umjetnost kraja stoljeća obilježava pojam lapurizma odnosno artizma
jer se umjetnost više ne bavi realnošću već kao predmet odabire ljepotu koja je
sama sebi svrhom. Knjižvnost kraja stoljeća javlja se prvo u Francuskoj, ali
također i u zemljama Austro – Ugarske. No ona se ne manifestira svugdje
jednako. Tako se javljaju i razlike u nazivu kojim se ona opisuje kao i
različite stilske nijanse u umjetnosti. U Hrvatskoj se zalaže za naziv
scesije koji je prvenstveno pogodan za likovne umjetnosti te se elementi
scesijskog se nalaze u djelima nekih naših autora ( euritmičnost, stilizacija,
te uporab afoklornih i klasičnih motiva). Javlja se također naziv artizma u
Hrvatskoj no on je pogodan samo za neke segmente ali ne i za cijelo jedno
razdoblje. Književnost kraja stoljeća u duhu je vremena i kojem je nastala i ona
drži do estetičnosti, alegoričnosti, dekorativnosti te ustraje na sažetosti i
aluzivnosti pjesničkog jezika. (Lj. Gjurgjan 1995: 21). Do novog pogleda na
književnost kao i potrebe za novim vrijednostima doveli su upravo kriza
svijeta, morala, kao i osjećaj da u svemu prevladava filozofija, religija i
znanost te su time ujedno izdana ljudska uvjerenja poptut institucije braka,
obitelji i rodbinskih veze (vidi Lj. Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja
stoljeće 1995: str. 21). Sam svjetonazor umjetnosti kraja stoljeća oblikuje se
u drugoj polovici 19. stoljeća. Ovo vrijeme se uzima upravo zato jer se ovjde
počinje očitovati stil kao stil odnosno kao nametnut izbor drugih stilova pa se
kao rezultat na to javlja autorefleksivnost i subverzija. Umjetnost kraja
stoljeća postaje mjestom rekreiranja zbilje i time se mijenja svijetonazor koji
do tada bio usađen, a vrlo važnu ulugu igra kultura. Što se novog svjetonazora
tiče dolazi do vjere u alkemijsku moć riječi koja se zasniva na revitalizaciji
granice između materijalne i duhovne te stoga umjetnici vjeruju kako duhovnom
djelatnošću mogu stvoriti duhovnu sferu postojanja i time dotaknuti onkraj
razumskoga ujedno umjetnost kraja stoljeća odbacuje kartezijanstvo i sve
njegove pretpostavke te se okreću k intuitivnome i univerzalnome (vidi Lj.
Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeće 1995: str. 24). Kako je
umjetnost kraja stoljeća bila poveznama s novim svjetonazorom koji se protivio
čisto filozofskome u književnosti, spometnut ćemo i neke teoretičare književnosti
i njihovo mišljene o umjetnosti kraja stoljeća.
3.1.
Razilaženja oko naziva za ovo razdoblje
Ono
u čemu se većina teoretičara nije mogla složiti jest upravo naziv i vrijeme
ovog razdoblja. Kao prvog spomenut ćemo F.W.J. Hemmingsa koji je postavio
pitanje o uvođenju materijalizma u književnost. Smatra kako je kraj naturalizma
zapravo nesposredna rezultat društvenih kretanja. Također V. Žmegač smatra kako
je u Njemačkoj esteticizam reakcija na naturalizma ali da oni usprkos razlikama
u biti imaju sličnosti. Tako nazivi koji su se javljali jesu simbolizam,
artizam, dekadizam i scesija. U Engleskoj se Wellek i Bowra zalažu za naziv
simbolizam. Simbol je bilo upotrebljavan u mnogim razdobljima i u tim je
razdobljima bio sugestivan i transparentan, a retoričku je snagu crpi iz
tradicionalne simbolike koja je pristuna u emocionalnome talogu svijesti. (
vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 15). Simbolima
se željelo prikazati osjećaji pjesnika pa se time simbolizam kao naziv za ovo
razdoblje može upotrijebiti ali samo za jedan dio umjetnosti. Javlja se i naziv
scesije koji navodi Endre Angyal i to posebno u hrvatskoj kniževnosti. No,
scesije je više naziv za likovne umjetnosti pa se ne može ni taj pojam uzeti
skroz u obzir. Dolazi i do naziva moderne no on se više odnosi na njemačku
književnost. Robert B. Pynsent se zalaže za termin dekadencije kojeg on smatra
najpreciznijim terminom za umjetnost kraja stoljeća. No, dekadentizam se javlja
u užem značenju u kojem će se on rabiti kako bi se opisala tematska slika i
stilska obilježja umjetnosti kraja stoljeća ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i
književnost kraja stoljeća 1995: str. 17 -18 ). Također naziv artizam se
upotrebljava, no ovaj naziv je upućivao na nešto umjetno, artificijelno s time
da se naglašavalao kako umjetnost nije odraz realnosti. No kao najvjerniji i
najprihvatljivi naziv ustalio se naziv umjetnost kraja stoljeća odnosno termin
fin de siecle jer označuje vremensko razdoblje u kojem se pravac javlja te je
ujedno najobuhvatniji i dovoljno precizan za ovo razdoblje ( vidi Gjurgjan Mit,
nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 20).
3.2.
Književnost umjetnosti kraja stoljeća
U
ovome razdoblju javlja se novi svjetonazor pa se mnogo toga i mijenja u
književnosti. Kako je književnost bila stalno pod utjecajem drugih dominatnih
modela odnosno tuđih književnosti situacija nije bila nimalo laka. Trebalo je
najprije stvoriti ideju o zajednici i o pripadnosti jednome narodu da bi tek
onda mogli govoriti o našoj knjižvnosti. Zato je ovdje vrlo važno spomenuti
naciju i shvaćanje nacije u ovome razdoblju. Sam pojam nacionalizma ustalio se
u kulturome, ekonomskome i naravno, političkome smislu u zapadnoj i srednjoj
Europi od sredine 18.stoljeća. Često je njegovo konotativno značenje bilo
negativno shvaćeno. Ako na ovaj pojam gledamo s političkog stajališta onda se
on odnosi na pravo samoodređivanja i stavljanja novih dostignuća u tehnologiji
i znanosti u službu naroda, znači također tradiciju i jezik, ali vlastiti
jezik. Jednostavnije rečeno, nacionalizam znači demokratizacija znanja, kulture
i politike (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str.
57). Koliko su ozbiljno shvaćali i sami književnici možemo vidjeti već kod
Marka Marulića, oca naše književnosti, koji je u svoju Juditu uvrstio domaće
rečenice kako bi ljudi koji neznaju latinski
mogli čitati. Sam pojam nacionalizma označio je preokret u svim sektorima
života, pošto su dotada poznavali samo apsulutnu vlast. Prvi pokret
nacionalizacije je pokrenula francuska buržoaska revolucija i upravo se to
smatra prvim pokretom demokratizacije u Europi. Jedno od glavnih načela te
revoluvcije jest bilo da istinska vlast leži u narodu, pa stoga si pojedine
skupine ili pojedinci ne mogu pripisati tu moć (vidi Gjurgjan Mit, nacija i
književnost kraja stoljeća 1995: str. 58). Kao i svi pokreti do sad i ovaj je
stvorio različita shvaćanja. Svi su se složili u jednome, a to je da vlast ne
smije imati pojedinac i da je vrijeme da se uvede demokracija u sve sektore
života. No, neki su pak ovome pokretu osim nacionalnog predznaka dodali i onaj
emocionalni gdje do isticanja dolazi ljubav prema domovini koja je ujedno
najčistiji osjeća, ali smatrajući kako taj osjećaj nije privilegija pojedinaca
već cijelog naroda (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća
1995: str. 57). Dakle, emocijama se pokušalo doprijeti do naroda i probuditi
svijest o pripadanju jednome narodu. Kao naš primjer za utjecaj na svijest
naroda možemo navesti Hasanaginici i Katičićeve pjesma kao primjer izvornog
pjesništva i pokušaj da se istakne slavenstvo. Najbolje se do narodnih pjesama
dolazi, najčešće, među nižim slojevima društva, pa će se pažnja u ovome razdoblju
posvetiti upravo tome. (Pitanje za profesoricu: Je li potrebno nadodati ovdje
sva shvaćanja nacionalizma i nacije ili je ovo dosad napisano sasvim
dovoljno?). Što se samih autora tiče, ono nacionalno shvaćaju više u
kultrunome smislu. Stoga Nazor kaže: „ Ako je istina da naciju sačinjavaju
ne samo zajednička krv i zajednički jezik, nego u prvome redu zajednička
duhovno – kulturna svojstva." (istakal Gjurgjan Mit, nacija i
književnost kraja stoljeća 1995: str. 61). Ovdje vidimo odmak od preporoditelja
koji su jezik smatrali temeljem nacionalnosti. Što se preporoditelja tiče,
upravo su oni odbacili svoja narječja i stvorili jedno narječje, a to je
štokavsko, a Nazor će u svojim dijelima uvoditi i dijalekte kako bi pokazao
koliko je raznolika naša kultura i naš narod. Što se poezije u ono vrijeme
tiče, temelji se na vjetovanju pjesnikova dodira s nekim višim poretkom stvari
i da je njegova umjetnost upravo u tome da se taj viši poredak spušta među
ljude (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 21).
Takvo magijsko shvaćanje poezije daje pjesniku posebnu moć i on postaje
instrumentom nevidljivih sila koje djeluju sukladno nadljudskim metodama (vidi
Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 21). Umjetnost će
biti shvaćena kao alkemija zbilje odnosno u umjetnosti kraja stoljeće biti će
povjerenje u sublimaciju zbilje. Pisci su zapravo stvarali svijet pun nade i
bolje budućnosti. Umjetnost postaje mjestom rekreacije zbilje i stvaranja jedne
nove i duhovne realnosti. Umjetnost kraja stoljeće je dovela mnoga shvaćanja u
pitanje pa tako i Goetheovo shavaćanje o postojanju jezgre i o vlastitome
jedninstvu. U fin de sieclu se smatra kako jezgra ne postoji i kako svaki
pojedinac u sebi krije bezbroj osobnosti i da izvan naše kulture postoje i
druge kulture (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995:
str. 28). Stoga će se figure koje će se ustaliti u ovom razdoblju biti
oksimoron i hermetičan simboll. „ Prvi kao znak stalne kontradiktornosti
svijeta, a drugi kao iskaz nepovjerenja u razum“ (vidi Gjurgjan Mit, nacija
i književnost kraja stoljeća 1995: str. 28). Najbolje je duh ovog vremena
opisao filozof A. Schopenhauer koji je ujedno bio najveći antidemokrat i
mizantrop ali je ipak postao nadahnućem autora ovog razdoblja. Njegova smatranja
su da:
·
Oslikavši zbilju zapadnog građanskog
društva mračnim bojama, jedni izlaz iz te mračne zbilje jest glazba. (vidi
Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 30)
·
Ustrajavši na subjektivizmu, na svijetu
koji je, kako on kaže, moja istina, smatra kako je spoznaja noumenalnog svijeta
moguća samo pomoću volje. Ta volja pak je bliža obilježju nirvane nego li
aktivizmu. (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str.
30).
Zbog
tog traganja za novim spoznajama umjetnost kraja stoljeća se okreće formi mita
kao izvorištu svojega nadahnuća. Time će ujedno doći i do istraživanje foklorne
i mitske tradicije ali i do interesa za prirodu kao simboličnu stranu čovjekova
bića. Dvije komplementarne pojave karakteristične za ovo razdoblje svoje će
ishodište naći u mitu, a idejne korijene u idejnosti romantizma. S jedne strane
to je koncept narodnoga duha koji će rezultirati u istrazivanju foklorne i
mitske tradicije dok je s druge strane neoromanticarski interes za prirodu kao
simbolicne strane covjeka. Priroda neće biti prezentirna već ce njezina
recepcija biti posreedovana artističkom i mitskom imaginaciijom ( vidi
Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 32). Nadalje ćemo
prikazati mit i njegovu važnost za umjetnost kraja stoljeća.
3.3.
Mit u umjetnosti kraja stoljeća
Mit je najstariji oblik čovjekova pripovjedanja, njegova pokušaja da si pomoću
riječi objasni svijet oko sebe kao i svoje mjesto u tome svijetu. Mit je
zapravo izvorište reprezentacije odnosno početak je formuliranja čovjekove predodžbe
o samome sebi i svijetu u kojem živi ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost
kraja stoljeća 1995: str. 43). Mit je interpretacija zbilje i njezina
rekreacija i time ne pripada sferi čovjekove iskustvene već kreativne spoznaje
i time ga uzdiže prema božanskome. Mitski je svijet stoga univerzalan, božanski
odnosno arhetipski i izdvaja čovjeka iz svijeta prolaznosti i smrtnosti u
svijet u kojem se stvari obnavljaju i traju ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i
književnost kraja stoljeća 1995: str. 43). Takvo vraćanje mitskim temama i
strukturama je zapravo žudnja za poniranjem u arhetipske prostore ljudskog
postojanja odnosno za spoznavanjem ljudske biti u domeni onkraj razumskoga.
Obilježit će ga spirituizam i esteticizam, nepovjerenje u razum koje će
nadoknaditi vjera u duhovnost ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja
stoljeća 1995: str. 43). U ovome razdoblju mit će imati nekoliko funkcija. A
to je povratak legendama, bajkama, usmenoj predaji i upravo će to obilježiti
ovo razdoblje. Upravo će i zbog toga doći do istraživanja folklora i time
duhovnosti jednog naroda. U ovom razdoblju mitska svijest i mitsko nasljeđe
imaju bitnu funkciju, a to je da tema i izraz svjetonazora teže k univerzalnome
i izvanvremenskome te će mit u ovome razdoblju biti prisutan kao intertekst.
Mit će se tako stalno javljati kao referenca ali kao i način strukturiranja
djela ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 44). Mit
ima vrlo jaku emocionalnu vrijednost koja je stvarana kroz stoljeća,
tradicionalno mit pripada kolektivno nesvijesnome odnosno postoji u ljudskoj
svijesti te upravo on tu svijest najjasnije karakterizira pa će se zbog toga
javljati kao intertekst ali i zato što piscima omogućuje da se putem njega
približe religiji ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća
1995: str. 44). Mnogi teoretičari su dali definicije mita ali svi se slažu u
tome da je mit arhijezična kategorija i stoga nam on omogućuje da probijemo
sloj jezika kao socijalnog konstrukta i dopremo do same biti čovjeka (
vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 47). Dok će
za jedne autore mitska svijest biti vrhunac čovjekove intuitivne ili
metafizičke spoznaje koja će mu omogućiti da spozna ono što bi mu razomom
oszalo nepoznato, za druge će autore mit imati ideološku funkciju i svrha će mu
biti prikrivanje istine i njeno zamagljivanje ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i
književnost kraja stoljeća 1995: str. 49). Mit stoga pripada zajedno sa svim
svojim manifestacijama djetinstvu čovječanstva ali ima i suvremenom svijetu
važnu ulogu, a to je:
·
Povratak mitu bit će s jedne strane
manifestacijom pjesničke žudnje da prevlada vrijeme, prolaznost i smrtnost i da
se tako pomoću alkemije riječi ponovno vrati onim autentičnim vrijednostima
čovjekova djetinstva kada je autor bio tvorcem istine o svijetu. Tu je važan
povratak prirodi. ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća
1995: str. 56).
·
Mit je depolitiziran govor što znači da
ima funkciju da stvari prikazuje kao da su izvan povijesnih datosti te ih je
time nemoguće mijenjati ( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja
stoljeća 1995: str. 56).
·
Upravo zato što je mit depolitiziran ima
i izrazito važnu domoljubnu funkciju. „Pričajući priču o nacionalnom
identitetu on ima moć rekreirati njegove korijene na način koji potiče i bodri
„( vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str. 56).
Nadalje
u radu nastavit ćemo se na modernu kao razdoblju koje je također vrlo bitno jer
je pridonjelo promjenama i okretanju novome u književnosti.
4. Moderna
4.1.Kritika
u vrijeme moderne
Početkom
devedesetih godina u literaturu ulazi nova, svježa generacija koja će svojom
mladošću morati pokrenuti probleme s mrtve točke i ujedno potražiti nove
mogućnosti izraza i tematike. Pisci moderne djelovali su u dvije faze. Tako u
prvoj fazi koja seže do 1903. godine , pisci su se u ovoj fazi posvetili
tradicionalnoj književnosti. Iako se u modernoj pokušalo odmaknuti od tradicije
i tradicionalne funkcije književnosti, neki su autori još uvijek bili skloni
tradiciji. No da su razlike i razilaženja postojala i unutra prve grupe moderne
očitalo se tek u djelovanju bečke škole ( vidi Šicel Hrvatska moderna 1975:
str. 11). Važno je spomenuti kako je došlo do sukoba mladih i starih odnosno
maldih s postojećim književnim stvaralaštvom. Druga grupa moderne se posvetila
secesionizmu te su se pritom zalagali za čistu umjetnost. Iako su se
razlikovale skupine ipak su imale nešto zajedničko. Kao prvo oboji su shvatili
da se naša književnost ponavlja odnosno da se piše prema već postojećim
shemama. Kao drugo oboji su zahtjevali slobodu umjetnika i njegovog stvaranja i
time su ujedno negirali literarne škole ( vidi Šicel Hrvatska moderna 1975:
str. 12). Osim kritike važne su i težnje koje su pisci iznjeli u ovome novome
razdoblju. Pisci su smatrali kako se treba približiti narodu, svim društevnim
slojevima, a posebno onim najnjižim koji su oduvijek u literaturi bili
zanemarivani. U devetnaestom stoljeću shvaćanje naroda je bilo teorijsko,
državnopravno i povijesno ali ne i etničko. Pisci su smatrali da književnost
mora obuhvatiti čovjeka u cijelosti i prikazati njegov bogati i složeni
unutarnji život ( vidi Šicel Hrvatska moderna 1975: str. 14). Tako je nakon
dugo vremena stvorena književna kritika u kojoj su stari negirali težnje i pokušaje
mladih, mladi pak su negirali tradicionalistička djela. Iako je kritika bila
važna došlo je do toga da su suprostvljene snage više pažnje pridavale tome tko
je u pravu i što bi bilo bolje za književnost umjesto da su se posvetili
pisanju novih djela i time počeli obogaćivati našu književnu produkciju. Tako
su sloboda i liberalnost, analiza i kritika postalo sredstvima, a ne ciljevima
stvaranja (vidi M. Šicel Hrvatska moderna 1975, str. 301). Tim su se sredstiva
trebala postići unaprijeđenja pisaca, djela pa i same kritike koja je ima vrlo
važan zanačaj za književnost. time je kritika ujedno povezivala djela s picima,
pisce s epohama, epohe pak s razdobljima i sve je dobilo smisla. Većinom su se
sva djela odnosila u nekoj mjeri na prethodno razdoblje ili razdoblje koje je
već odavno prošlo jer uvijek bi se u svakoj epohi našlo nešto, neki element,
neka tvrdnaj ili pak činjenica koja se mogla primjeniti u svakodnevnom životu i
to posebno ako se ondosila na narod i poboljšanje međuljudskih odnosa. (vidi M.
Šicel Hrvatska moderna 1975., str. 303). Kritika je time odigrala važnu ulugu i
trebala je paziti da se uvijek uspostavi harmonija između suprotstavljenih
strana jer kao što je navedeno, uvijek postoji nešto u svakoj epohi što se
može primjeniti u onoj novijoj. Važno je to da se tradicija pokušala povezati s
modernim shvaćanjima.
4.2.Književne
prilike u književnosti moderne
Kada
govorimo o hrvatskim prilikama i književnosti nemoguće ju je odvojiti od
situacije u državi. Kako u razdoblje u kojem počinje djelovati moderna još
uvijek stoji feudalizam. U Hrvatskoj, koja je bila pod austro – ugarskom
vlašću, nakon istoimene nagodbe, dolazi do problema mađarizacije kao i pokušaja
otuđivanja od vlastitoga. Time je u hrvatskoj inteligenciji shvaćanje naroda
bilo samo teorijsko, državnopravno i povijesno (vidi M. Šicel Hrvatska moderna
1975., str. 327). Tako u zemlji vlada sveopće nezadovoljstvo zbog nejedinstva,
rascjepkanosti političkih stranaka kao i besciljnosti i pljačkanja domovine
koje su dovele do još jačeg siromašenja ali ne samo stanovništva već i
siromašenje na kulturnome planu. Pisci koji su kroz književnost pokušavali
zagovarati svoju riječ i svoju domovinu bili su bacani u tamnice ili pak potjerani
iz države (vidi Gjurgjan Mit, nacija i književnost kraja stoljeća 1995: str
11). Pisci su ujedno morali i osvjestiti nacionalno u narodu, stvoriti osjećaj
pripadnosti jednom narodu, jednoj kulturi i jednoj tradicij. Tako je u
hrvatskoj književnosti bilo djela ali ne i književnosti. Književnici su tako
morali paziti o čemu pišu i na koji način jer vlast nije dopuštala potpuno
slobodu i književnici nisu bili cijenjeni. Pisci osim što su bili zanemarivano
od strne vlasti bili su napušteni i od strane društva. Time su ujedno mnogi
bili osuđeni na oskudan život u maloj sredini. Šicel smatra kako su time pisci
bili osuđeni da pišu samo o svojoj sredini jer su jedino nju pozavali dobro
(vidi Šicel Hrvatska moderna 1975:str. 37). To će pisci moderne pokušati promijeniti
jer kao što smo već vidjli jedan od zahtjeva pisaca moderne jest potpuna
sloboda stvaranja i izražavanja. Krajem 19.st. počelo se formirati shvaćanje
naroda, pa je trebalo najprije riješiti narod od stranih utjecaja i kultura
kako bi se mogla stvoriti naša književnost. Mnogi su pokušali stvoriti i prije
već slobodu stvaranja, ali trebalo je čitavo jedno stoljeće da se formira
sloboda stvaranja i umjetnosti. Upravo je u 19.stoljeću stvoren taj san o
spajanju vjere i nauke, narodnosti i europeizma, hrvatstva i slavenstva,
umjetnosti i kulture seljačkog naroda i plemičke više kalse, suradnje crkve i
naroda. Time bi trebao biti stvoren sklad među svim segmentima i svi bi oni
zajedno trebali dobro funkcionirati u književnosti ali i u praksi ondsno životu
(vidi M. Šicel Hrvatska moderna 1975., str. 336). „U toj slobodi , s
razvijenom kritikom, riješena odgajateljskog tereta i patriotskih obzira i
obveza, literatura i umjetnost, preko modernizma, kao jedne prolazne faze, ušle
su u stvaralačku eru zrelosti i postale izraz svoje sredine , postale uistinu
narodne“ (M. Šicel Hrvatska moderna 1975., str 338).
4.3.Moderna
Kao
početak književnosti moderne uzima se kada su studenti zapalili mađarsku
zastavu, dakle 1985. godina. Težnej i kritike ovog vremena već su navedene. Kako
je prije moderne razdoblje realizma dalo već uzmaha, pa su tako pisci zbog
politike prestali javno djelovati odnosno nisu se više petljali u socijalni
život ljudi, tada počinje vrijeme modernizma, nečeg novog u čemu će se većina
pisaca okušati. Modernizam se najviše očitovao u kritici ali i lirici dok je u
pripovjetci malo manje dolazio do izražaja. Upravo su se ova dva segmenta
prožela kroz ovo razdoblje i upravo je njihova kombinacija dala najplodonosnije
radove. Tako je lirika dala kritici impresionistička obilježja i jedan
senzibilitet i time su nastele najbolje analize djela, društva i drugih radova.
Tako su se pisci našpuštajući realizam okrenuli više psihologizaciji djela i
likova, pa se kroz analize njihovih djela moglo vidjeti koji su to trzaji i
problemi mučili njihovu sredinu u ono vrijeme ( vdi M. Šicel Hrvatska
moderna 1975., str.285 – 288). Pisci su još uvijek djelovali tako da su se
djelili na stare i malde koji su više vodili bitku oko toga tko je u pravu i
što je bolje za književnost nego su se posvetili tome da poboljšaju književnu
produkciju u razdoblju moderne. Tako su mladi pisci eksperimentirali i pisali
samo za uski krug čitatelja, poznata nam je činjenicakako je književnost uspjeh
doživjela samo ako je bila pisana za sve ljude , a ne za samo jedan određen tip
ljudi. Upravo je književnost trebala ljudima pokazati nove ideje, nove spoznaje
i ponuditi im neka pozitivna rješenja (vidi M.Šicel Hrvatska moderna 1975, str.
291.). U razdoblju moderne se naša kniževnost otvorila i europskoj i
suvremenijoj književnosti, izašla je iz samo svojih okvira, a što će to
donijeti i značiti za suvremenu književnost bit će prikazano u točki 6. Od
moderne prema suvremenosti.
5. Vladimir
Nazor
5.1.
Život i djela
Vladimir
Nazor rođen na otoku Braču 1876. godine , a umire u Zagrebu 1949.
godine.Vladimir Nazor je jedan od najzanimljivijih autora naše književnosti.
Posvetio se istraživanju drevne povijesti i povijesti svog zavičaja koje je
poslije uvrstio u svoja djela. U književnosti se javlja kada 1893. Godine u
zadarskome Narodnome listu objavljuje svoje prve stihove. Svojstevno mu je što
je pisao standardnim ali i čakavskim jezikom te za njegovo stvaralaštvo važno
da je pisao strogo vezanim stihom i ditirampskom intonacijom. U pjesmama se
zamijećuje domboljublje i kolektiv, fantastično i realno, alegorija i folklor,
mitovi i legende, suvremeno i buduće kao i ideje prosvjetiteljstva ali i
modernizma (vidi istrapedia str 1). Kako bismo što bolje shvatili njegovo stvaralaštvo
važno je spomenuti vrijeme u kojem je stvarao kao i situaciju u državi.
Hrvatska je u ono vrijeme imala specifičan model i to jer je bila pod tuđom
vlašću i pod tuđom dominantnom kulturom. Samim time što je bila pod tuđom
vlašću došlo je do utjecaja na kulturu ali i jezik. Pa je u zemlji vladala
otuđenost, siromaštvo, bijeda i glad, no narod je bio spreman pobuniti se
protiv ovakve situacije. U Hrvatskoj, koja je bila pod austro – ugarskom
vlašću, nakon istoimene nagodbe, dolazi do problema mađarizacije kao i pokušaja
otuđivanja od vlastitoga. Tako u zemlji vlada sveopće nezadovoljstvo zbog
nejedinstva, rascjepkanosti političkih stranaka kao i besciljnosti i pljačkanja
domovine koje su dovele do još jačeg siromašenja ali ne samo stanovništva već i
siromašenje na kulturnome planu. Pisci koji su kroz književnost pokušavali
zagovarati svoju riječ i svoju domovinu bili su bacani u tamnice ili pak
potjerani iz države. Zbog same situacije mnogi su autori pa tako i Vladimir
Nazor pisali upravo o domoljublju, svom zavičaju i svojoj kulturi kako bi se
probudio taj osjećaj za narod i pripadnost jednome narodu. Za stvaralaštvo
Nazora važno je spomenuti kako se puno oslanjao i koristio u svojim djelima
mitsku simboliku koju je vezao uz svoj kraj i svoju kulturu. Kako bi probudili
nacionalnu svijest veliku ulugu odigrat će upravo pisci onog vremena.
Književnost će preuzeti sve elemente nacionalnoga koje u drugim kulturama nose
društvene ustanove. Pisci postaju glasogovornici i prosvjetitelji naroda te
je njihova zadaća da izraze dušu naroda i postanu nositelima narodnog i
kulturnog preporoda. Upravo tu ulugu će u svojoj zemlji imati Nazor (Lj.
Gjurgjan )No, da se nije posvetio samo hrvatskoj mitologiji već i slavenskoj
dokazuje u nekim svojim djela, a postoje i radovi koji o tome govore. Ako
uzmemo rad Jevgenija Paščenka u kojem govori o Natku Nodilu i hrvatskoj
etnologiji u kojem povezuje i Nazora. Paščenko spominje kako se upravo Nazorov
mitologizam može sagledati unutar etnologije. Ovdje je važna ideja južnoslavenstva
koju Nazor nije negirao već ju prihvatio i njome se složio. Kako Nodilo tako i
Nazor prihvaćali su slavensku mitologiju ali su uočili i bogatu hrvatsku
mitologiju te se Nazor u svojim djelima okretao Nodilovim istraživanjima i
znanstvenim radovima (Paščenko) . Nakon što je u radu pojašnjena stanje u
državi i književnosti u nastavku će biti ukratko pojašnjeno Nazorovo
stvaralaštvo od najranijih faza do one završne faze stvaralaštva. Za Nazora je
važno da se zanimao za folklor, etnologiju i usmeno stvaralaštvo već od
djetinstva. Bio je zakupljen starim stvarima, predajama, mitovima, običajima i
tradicijom koje je kasnije utkao u svoja djela. Stvarao je u nekoliko faza.
Prva faza odnosno faza slavenskog mita je važna jer se Nazor u njoj posvećuje
nacionalnome i u prvi plan stavlja kolektiv te u svoja djela unosi mitove i
legende ali i povijesnu motiviku Slavena i Hrvata (vidi israpedia). U ovoj fazi
važno je spomenuti kako je mitski prdočio slavensko zajedništvo i tu je važno
spomenuti djelo Slavenske legende 1900. Ovdje je važan hrvatski slavizam koji
je u srži imao uvjerenje o međuslavenskoj solidarnosti. Kako je već gore
navedeno da je Hrvatska u to doba bila ugrožena tuđincima sama ideja i cilj te
međuslavenske solidarnosti bio je obraniti različitim formama nacionalnu
neovisnost koja je bila ugrožena tuđincima (vidi Paščenko 144). Ovdje je važno
spomenuti i opreku mi – oni odnosno svoj – tuđi koja je prisutna već od samih
početaka i već tu se uočava ideja slavenstva. Hrvatski je slavizam bio prožet
mitskim sadržajima koji su imali politički i ideološki karakter (vidi
Paščenko). Upravo je slavenska tema bila prisutna kod pisaca u svim epohama,
ali se izrazitije počela očitovati u razdoblju moderne i to u različitim
slavenskim kulturama. Ovdje je važno da su pisci ali ne samo pici već i
umjetnici aktualizirali mitsku prošlost, posebice slavensku, obnovili su mit i
predstavili ih javnosti ne samo putem književnosti nego i drugih umjetnosti.
Stoga ćemo u daljnoj analizi oprimjeriti sve na Slavenskim legendama koje su u
duhu tog vremena. Važno je spomenuti i samo Nazorovo tumačenje slavenstva.
Naime, on je u svoje slavenske likove osim scesijskog odraza unio i dašak
hrvatske tradicije. Osim što se borio za ujedinjenje svog naroda kao što je već
navedeno bio je i za ideju ujedninjenja i osjećaja pripadnosti južnoslavenstvu.
Njegovo shvaćanje slavizma nije bilo agresivno i osvajačko već humanistički te
je imao uvjerenje o veličanstvenoj slavenskoj prošlosti ali i budućnosti. On je
svojim slavizmom počeo vraćati optimizam. Slavenskim se legendama vratio
hrvatskome mitu koji je zapravo vodi hrvatskome mitskom završetku zbog poraza.
Nazora smatramo predstavnikom hrvatskog scesijskog slavizma te je upravo on
stvorio zanimljiv opus o upravo slavenskoj tematici. Da se osim nacionalnog
bavio i alegorijskim pokazuje svojim djelom Živina 1902. U ovome djelu se i
dalje vidi autorova zaokupljenost mitskim ali je uočljiva i njezina pripadnost
razdoblju moderne. U ovom djelu su zanimljivi scesijski likovi koji predočavaju
bogatu slavensku prošlost, u djelu nailazimo na pregršt mitološke simbolike, na
dekorativnost egzotičnost. Već je tu Nazor spomenuo likove Perun i Daždbog no
oni nisu bili rano zamjećeni od strane ostalih suvremenika. Sam Nazor se svojim
opusom razlikovao od ostalih pisaca moderne te iako nije bio odmah zapažen nije
odustao od svog nauma i slavenske odnosno hrvatske mitologije. U ovoj fazi
nastala su još ova djela Knjiga o hrvatskim kraljevima 1904., Lirika 1910. i
Nove pjesme 1913. godine. U
sljedećoj fazi odnosno fazi istarskog mita Nazor se posvećuje misaonim odnoso
djelima refleksivne tematike te ovdje nastaju djela Intima i Pjesni ljuvene
1915., Utva zlatokrila 1916., priče Stoimena 1916. kao i Pjesma o četri
arhanđela 1927. , no kasnije se okreće i pjesmama realističkog karaktera. U
ovoj fazi vidi se Nazorovo okretanje domaćem, odnosno istarskome. U ovome
razdoblju se mit temelji na osmišljavanju prošlosti koja se projektira na
realnost te je usmjerena prema budućnosti. Ovdje je prošlost ispunjena optimizmim
tradicijama koje su izgubljene. Pa dolazi do oživljenja velikih ljudi, čudesnih
šuma i lađa kao u djelu Veli Jože, zatim tužne stvarnosti koja je obilježena
ropstvom kao u djelu Galiot, pa vjeru u budućnost i dolazak osloboditelja kao u
Veli Jože koji je morao preporoditi domovinu ali i važno djelo u kojem
progovara o stranim ali i domaćim krivcima gubitka nacionalne svijesti u
Medvjed Brundo. U ovoj fazi Nazor otvoreno pokazuje svoje razočarenje domaćim
političkim snagama te unosi dosta političkih motiva zbog upada tuđinaca na
domaći teritorij te se upravo ovjde ponovo vidi opreka mi – oni odnosno svoj –
tuđ. Ovdje Nazor veliča prošlost koju vidi kao zalatno doba ali i razočarenje u
sadašnjost u kojoj vlada tuđinac. Ali i u ovoj fazi Nazor nastupa kao pisac
moderne. Likovi su mu alegorijski oblikovani, simboli, mitove koje koristi su
iz usmenoknjiževnih izvora ali upotreba istarskog folklora. Možemo zaključiti
kao su mit i mitološka simbolika i ovdje prisutni ali ne više kao nacionalni
faktori već ovdje Nazor više intimizira (vidi Paščenko 149).
Nadalje
imamo fazu u kojoj prevladava više socijalna, povijesna i etnografska tematika.
Ova faza obuhvaća razdoblje od 1930. – 1940. te iako su mnogi pomislili kako se
Nazor odmaknuo od mitskih tema tome ipak nije bilo tako. Nazorova su djela i
dalje prožeta mitskom simbolikom. Zbog sovjetskog i nacističkog totalitarnog
režima stvarali su se novi mitovi. Nastajali su likovi radnika kao budućeg
osloboditelja, zatim lik čeličnog heroja. Sukladno piscevu vremenu on se okreće
narodu i pučkoj tradiciji. Radnju stvara oko jednog glavnog lika, lika heroja,
oko kojeg onda stvara priču o naciji i prošlosti. U ovom stvaranju simbolike
naroda, nacije autor se okreće etnološkim izvorima te obrađuje, iako vraćajući
se prošlosti, aktualne probleme. Zadnja faza odnosno partizanski mit nadovezuje
se na prethodno razdoblje što se vidi na dovršetku Pastira Lode gdje glavni lik
postaje partizanski kurir. U ovoj fazi Nazor se našao pred nedoumicom kojoj se
strani totalitarnog režima prikloniti. Ovim je idejama Nazor svjedočio već u
prethodnoj fazi kada su na snazi bili nacizam i komunizam. Bilo kako bilo i za
koju da se stranu odlučio, nije bilo slobode pisanja, morao bi dobro paziti što
i kako piše jer ako to ne bi bilo u skladu s vladajućom ideologijom, mogao je
završiti u zatvoru. Upravo zbog toga Nazor nije isključio ni odlazak iz
Zagreba. Ipak je odlučio pisati o onome što najbolje zna, a to je o mitskoj
simbolici. U ovom se razdoblju javio djelom Čamcem na Kupi gdje je čamac još
jedan od simbola i to iz istarske faze kojeg se povezuje s velikom lađom koja
će donijeti nešto dobro, a uočljivo je i veličanje divova. „ Sva njegova
stvaralačka imaginacija u mitologiziranju stvarnosti, osmišljavanju događaja
kroz mitsku viziju, pronašla je svoj plodni prostor u ratnim godinama“
(vidi Paščenko str. 152). Međutim, Nazor je stvarao i nove mitove u kojima se
obnavljala folklorna okosica i to u svjetonazoru koji je bio utemeljen na
socijalnim legedama ali i ispunjenim vjerom u bolju budućnost i pravednog
vladara. U ovom se razdoblju hrvatska književnost sve više približila
sovjetskome modelu odnosno socrealizmu pa se autor našao pred puno režimskih
struktura. Nazora je poneslo ta moćna propaganda vladajuće ideologije. Pa je u
ovim godinama i dalje vjerovao u slavenski mit ali taj je mit sada bio i ruski
mit. Nakon 1948. godine pisac doživljava veliko razočarenje i to zbog
slavenskih mitova koji su morali biti pisani prema ruskim uputama. Nedugo nakon
toga autor umire te njegovi ideali o slavenskoj harmoniji ostaju neispunjeni.
Dani pregled Nazorovih faza stvaralaštva omogućuje nam daljni pregled i bolje
shvaćanje njegovog stvaralaštva.
5.2.
Analiza pojedinih djela Vladimira Nazora
Nazorova
se književna djela u razdoblju moderne ostvaruju kroz ezoteričnu viziju
čovjekove povezanosti s prirodom sugerirajući time apstraktnu dušu slavenskog
odnosno hrvatskog naroda. Nazor u svojim djelima slavi elan vitan naroda na
način da oživljava gigantske i herojske likove koji simboliziraju elan vitan.
Prema tome cijelo je djelo puno optimizma i na nacionalnome ali i na
općeljudskome planu. Stoga će Nazor unijeti nešto novo u književnost pa će
njegova djela upravo zbog bezvremenosti i optimizma dobiti na popularnosti.
Nazorovo je stvaralaštvo nadahnuto slavenskim legendama, mitovima, pričama ali
im sam autor udahnjuje konkretne pojavnosti. Možemo ih podijeliti u nekoliko
skupina. U prvu skupinu spadaju Slavenske legende i Živane. U tim tekstovima je
Nazor kroz likove bogova progovorio o snazi zemlje i sunca ali i zakonima
života te borbi dobra i zla. Ovdje dolazi do naglaska vječne snage naroda pa
stoga i slavenski mit ovdje funkcionira kao iskaz i neslomljivoj i neuništivoj
duši i snazi naroda. U sljedeću skupini možemo svrstati tekstove ppout
Hrvatskih kraljeva i Veli Jože iako samo djelomično. I u ovim tekstovim se
javlja vizionarska funkcija i pogled na svijet. Ovdje se naglasak stavlja na
likove koji su kozmičkim vizijama povezani sa svojim opisom. Nadalje što se
tiče teksta Veli Jože, također imamo vizionarsku simboliku ali ovaj put je
uvrštena i univerzalistička mitska struktura. Nazor je ovdje prikazao
mentalitet seljaka i to vrlo realistički. I u nekim pjesmama dolazi do
mitologizacije ali one su dosta dvosmislene jer su nastale većinom u razdoblju
između dva rata. Nadalje u sljedeću skupinu mogli bismo svrstati ep Medvjed
Brundo gdje se mitološka simbolika koristi na posve drugačiji način. Ovdje osim
slavenskog vođe imamo i političku poruku na kraju epa, a poruka glasi: „dok se
međusobno svađamo, drugi sijeku sšuma“ (Gjurgjan 97). No, kako Nazor nije
uvijek upotrebljavao samo mita u nacionalne svrhe, dokazuje i nekolkiko priča i
pjesama u kojima je mitsko bilo u svrsi spoznavanja univerzalnoga pa se upravo
iz tih slika i simbola iščitavala vječna istina.
5.2.1. Slavenske
legende
Vladimir
Nazor u književnost ulazi 1900. godine i to upravo Slavenskim legendama i to
djelo u najvećoj mjeri određuje autorovu mitsku recepciju. Nazor Slavenske
legende dijeli u pjesme posvećene bogovima, vilama i junacima. U pjesmama
posvećenim bogovima ocrtava sliku svjeta snage, odlučnosti i plementiosti.
Likovi koje koristi su Perin, Črt, Dabog i ostali. Što se pjesme Perun tiče ona
je posvećena bogovima odnosno bogu koji simbolizira grom. Grom je simbol snage
koja udara i krši ali ujedno najavljuje i kišu što pak je odmah znak plodnosti.
Pjesma je upravo zbog toga što je posvećena bogovima pisana šesnaestercem i
uzvišena je tona (gjurgjan str 101) . Pjesma počinje opisom koji je vrlo
dramatičan i govori o tome kako kataklizma tjera narod da se skloni na Karpate
nakon čega im se javlja bog Perun i obraća im se svojim proročkim glasom. Ako
se ovdje nadovežemo na Kranjčevićeva Mojsija možemo zaključiti kako i Mojsije i
Perun imaju istu poetsku funkciju ali je Perun po mnogočemu drugačiji od
Mojsija. Bog Perun je očinski i blag, brižan i nježan te je pun dobrih savjeta
te će on kao i otac otpraviti narod u svijet. U ovoj pjesmi važno je uzeti
nekoliko čimbenika u obzir kako bi je bolje razumjeli. Naime, nakon uvodnih
soneta javlja se duga pjesma koja ima pripovijedni karakter te jasnu kronološki
sustavnu linearnu naraciju. Nadalje u pjesmi nema više pastoralnog ugođaja koji
se nalazi na početku Posvetnih soneta , već je stil posve jasan, klasistički
jasnan, simetričan i harmoničan. U pjesmi se također javljaju slike koje su
zapravo tipične za Nazora poput slavljenja snage: „ Pokažite cijelom svijetu i
zub vaš i pandžu mladu“. Što se tematike tiče uočljiva je intertekstualnost
odnosno referiranje na biblijske legende (o potopu, o odlasku u obećanu
zemlju). Međutim, u ove je bibljijske legende dodadna slavenska nota pa
kršćanska mitologija ima znakovitu svrhu. U ovim djelima nema grijeha ni
proganstva. Nazor vraća optimizam pa je Bog dobar i brižan, i prikazan kao
spasitelj naroda ( gjurgjan 102 -103). Iako se Nazor dokazao u poznavanju
slavenske mitologije, ova priča je samo rekonstrukcija nekadašnjih jer stil tog
vremena nije moguće u potpunosti oponašati. Što se sljedeće pjesme tiče ona će
potvrditi isto. Sljedeća je pjesma posvećena bogu Črtu koji je bog zime, leda,
vjetra i rame. U ovoj priči Nazor opisuje smjenu godišnjih doba i to na način
borbe između Svantevida koji je bog svjetlosti i topline, ujedno i Perunov brat
i Črta. Radi se o tome da je Črt preuzeo vladavinu od Svsntevida i poručio mu
kako je njegova vladavina duga. Ovdje se očito radi o borbi dobra i zla,
svjetla i tame, ali poznavajući Nazorovo stvaralaštvo radi se ne samo o borbi
bogova već alegorijski Nazor se ovdje referira na situaciju u državi, gjde se
također vodi borba dobra i zla i gdje status jednog i drugog nikad nije
ravnopravan. Kako znam država je u to vrijeme bila pod tuđom vlašću. Upravo je
toj borbi koja je i individualna ali i kolektivna posvećen velik dio Nazorova
stvaralaštva. (vidi 103). Kako ne bismo stalno analizirali samo identične
pjesme koje govore o bogovima, uzet ćemo jednu koja se tematski potpuno
razlikuje od prethodnih dviju, a to je Momir i Grozdana. U ovoj se pjesmi radi
o Momitu kojeg vile nalaze među trskama Jahorike. Vile putuju po zemlji tražeći
ljubav ali i dajući ljubav. No i ovdje Nazor upliće bogove i to boga Svatenvida
koji ljubomorno čuva Grozdanu u koju se zaljubljuje Momir. Mormira odlučio
kazniti zbog grijeha i zbog toga što je vidio da mu Grozdana uzvraća osjećaje,
pa probuđuje ljubomoru u Stojan- bogu koji ga i ubija. Tako Momir pada mrtav i
to upravo u trenutku kada je htio poljubiti Grozdanu, a vile ga oplakuju.
Ovdje ponovno imamo pastoralni karakter ali i bibljijsku notu i to kod opisa
Grozdana: „ Bješe gizdava i čista kao čaška u liljana,...kao dva ploda u
voćnjaku zorile su dojke njene“. Uočljive su i senzualne metafore koje
podsjećaju na Pjesmu nad pjesmama, ali ova je pjesma i scesionistička zbog
pastoralnog ugođaja i opisa prirode, sriliziranih likova i apstraktne ljubavne
priče. Ta se priča može sagledati na dva načina i to kao balada o nesretnoj i
neostvarenoj ljubavi ali kao metafora pjesičkog zanosa gdje se trenutak ljubavi
prikazuje umiranjem. Nakon pjesma posvećenih bogovima i vilama, imamo i ciklus
pjesma koji su posvećeni junacima istoimenog ciklusa Junaci. Ovaj se ciklus
sastoji od nekoliko tematskih cjelina. Tako će se u pjesmi naći ljubavni
sadržaj u kojem se radio o žaljenju ali o željenju za mladošću, u pjesmi ima i
puno opsisa i to dvorova, ovdje se radio o pjesmi Dunaj Ivanović. Ljubavni
sadržaj nalazimo i u pjesmi Lozani, gdje su ženski likovi ocrtani slično kao i
u narodnim legendama. Ovdje Nazor pjeva o lijepot i bogatoj kćeri češkog kralja
koju mnogi prosili, a očarao ju je momak iz nepoznatog kraja. (107). Taj momak
nije bio bogat, već jedino što je posjedovao bile su gusle i pjesma o Davoru i
Ladi i upravo su te pjesme bile privlačne Lozani da su je i očarale. Sličnan
sadržaj imat će i pjesma o Kraljeviću Marku koji je također jedan od nježnih
ljubavnika ali i neustršivih junaka. Što se konteksta tih kinačkih pjesama tiče
ovdje pomalo iznenađuje pjesma Prorok koja je pisana diialoškim oblikom u kojem
razgovaraju Mladić i Prprok. Mladić ovdje traži osvetu i to kao duh ali je
naravno ne može postići, Prorok progovara o miru sa sobom i sa svijetom jer
osveta nikad ne donosi radost. Međutim, najpoznatija u ovom ciklusu jest
pjesma o Kosovu čiji je tematski raspon utemeljen na tradiciji narodne pjesme
koja se sastoji od jedanaest soneta. Kao zanimljiv sonet mogli bismo navesti
V.sonet u kojem se Nazor vraća vlastitoj tradiciji od Gundulića do Marulića te
kroz lik starca progovara o smislu života. Ovaj ciklus završava pjesmom o
Maruliću. u ovoj se pjesmi u prve dvije strofe skladnim stihovima opisuje
silazak Marulića s vrha Marjana. Postavljaju se pitanja što je radio gore.
Također dolazi do usporedbe s Mojsijem pa možemo i ovdje vidjeti biblijsku
notu. Ova je pjesma važana zbog posvetne pjesme Maruliću što se ujedno povezuje
s Nazorovim osjećajem za korijene, ali i zbog vizije Marulića kao proroka koji
se svojom pjesmom spušta između naroda te mu donosi utjehu i ohrabrenje.
(str110). U trećem ciklusu Slavenskih legenda radi se Vilama. Mnogi smatraju
kako je slabije kvalitete od prethodnih ciklusa koji su posvećeni bogovima i
junacima. Ovdje imamo niz pjesama scesionistički intoniranih pjesama koji su
većinoma soneti,a u njima se isprepliću elementi slavenske mitologije, pučke
tradicije ali i pastoralne alegoreije. Ovime je Nazor htio prikazati hrvatsku
književnost od njenih početaka pa i započinje od najvrednijih vrsta i to su
upravo one o bogovima i junacima, sve do vila kada je književnost počela gubiti
na kvaliteti po njegovu mišljenju. Što se kvalitete djela tiče ons oscilira, no
Nazor je ipak učinio nešto plemenito. On je ovim epom kao i epom Živana stvorio
novo književno djelo, on je ovim pričama o junacima i bogovima na neki način
rekonstruirao junački ep kakvav je bio u prošlosti samo što je u njega unio
elemente iz razdoblja umjetnosti kraja stoljeća. Time je Nazor utjecao na sveukupnu
hrvatsku književnu tradiciju kao i na koncept književnog kanona.
5.2.2. Živana
Živana
je djelo kojim se Nazor također dokazao te je ujedno i pjesma na kojoj je i
najviše radio. Ova je pjesma u izvornome obliku objavljena 1902. godine , a
prerađivana je bila nekoliko puta. (111). Živanama je Nazor dovršio ono što je
započeo u Slavenskim legendama, no Živana je bolja jer je tematski i stilski
ujednačena. Ovaj ciklus započinje Pjesmom o Goleču u kojem Nazor prikazuje
pobjedu Črta odnosno dolazak zime. Ovdje se iznosi ideja koja je tipična za fin
de siecle, a to je vjera u ljudsku riječ, u pamćenje ali i u umjetnost koja
stvara ljepota i vjera. U Pjesmi o kolijvkama Živana se prikazuje kao majka
koja je iscrpljena i prepušta se tišini, no u toj tišini čuje se djetetov glas.
Spominje se i bog Črt koji Živanu vodi u dna Zemlje u led i zimu. Sam kraj
pjesme je vrlo zanimljiv ali i složen jer se puno referira na ostale tekstove.
Tako u poslijednjem djelu imamo alegorizaciju boga Črta kojeg Nazor prikazuje
kao oploditelja ali i ljubavnika Živane. Samim time dokida s jednostavnošću i
polarizacijom između života i smrti. Pjesma o buđenju govori o svitanju gdje se
budi Zora dok je Nevid pokušava prekriti maglom. U pomoć Zori stiže Stojan koji
je prdstavnih sunčevih moći i simbolizira ulaženje Sunca , no to sunce nije
jako, to je sunce koje tek dolazi nakon duge i hladne zime. Stojan će leći do
Zore pa će i time doći do rasta prvih vlasi trave. Ovdje također opažamo
optimizam i buđenje prirode kao što je to slučaj u mnogim Nazorovim pjesmama.
Živana je Nazorov najbolji pokušaj ali ujedno i najpotpuniji da se oslanjajući
na slavensku mitologiju svojom maštom upotpuni mjesta koja mu nisu bila
dostupna u izvorim, znamo da se Nazor služio usmenoknjiževnim izvorima, pokuša stvoriti
sustavni ep o slavenskom narodiu koji bi bio uz nogu svim epovima ostalih
naroda. Da bi to postigao Nazor progovara o smjeni godišnjih doba kroz borbu
bogoba Dobra i Zla. Ovdje je zanimljivo da se oslonio i na lasnični ali i na
homerski obrazac ali i na fin de siecleovsku retoriku. (116 -115). Međutim
ovdje je najzanilljivija struktura epa koja je podijeljena na dvanaest
poglavlja, očito se radio o dvanaest mjeseci, pa je struktura spiralna. Zato
jer iako se Nazor nadovezuje na neke likove i događaje iz prethodnih pjesama,on
ih ovaj put stavlha u novi kontekst. U Živani je prikazano Nazorovo viđenje
svijeta ali i čovjekove sudbine pa je ovaj ciklus postao tipičnom
manifestacijom svjetonazora umjetnosti kraja stoljeća.
5.2.3. Hrvatski
kraljevi
U
daljnem Nazorovu stvaralaštvo mijenjaju se mitološki likovu te tako umjesto
njih autor uvodi stvarne povijesne junake kao likove svojih djela. Hrvatski
kraljevi su najbolji primjer što se navedenoga tiče. Nazor ovu zbriku djeli u
dva djela te prvi dio posvećuje banovima, a drugu kraljevima te je tim
najistaknutijim hrvatskim osobama i predstavnicima naroda pokušao
rekonstruirati prošlost. Kako su mnogi smatrali da se Nazoru kavlaiteta pisanja
smanjila već u zadnjem dijelu Slavenskih legendi, mnogi smatraju da je to slučaj
i sa Hrvatskim kraljevima jer se ne osjeća onaj Nazorov polet i ekspresivnost.
U ovoj zbirci su najčešće uključene pjesme scesionističkog karaktera ali nisu
imale ono potrebno da bi oživile ili probudile interes za povijest. No, u nekim
je pjesmama Nazor ipak uspio zadržati onu snagu koji je imao u prethodnim
djelima. Tako je pjesmi Zvonimirova lađa koja je posvećena i temeljena na
tradicijonalnom domoljublju. Pjesma započinje opsiom kralja Zvonimira i njegove
lađe koja je po sebi imala kockasti barjak koji je ujedno bio i simbol
Zvonimirove vladavine. Ova lađa u pjesmi se može uzeti kao simbol, a
predstavlja simegdohu hrvatske povijesti. Pjesma ne završava optimistično već
ima tragičan ton što je vidljivo u zadnjim stihovima „ Slomila se, prignula se:
Na pjesku je –al je još tu.“ (gjurgjan 119). Samim time što je ovdje Nazor
pretvorio povijest u nešto ciklično, beskonačno i zatvoreno povijest se prelazi
u mit. U pjesmi je ipak moguće uočiti i optimizam, a to je da lađa stoji i
dalje unatoč svim proazima i pokušajima da se uništi. Nadalje Nazorova Lirika
je zanimljiva jer ju je pisao po uzuru na trabadursko – petrarkističkog
pjesništva te u njima slavi ljubav ali ljubav kao patnju i nadahnuće: „ Jer
njegovo srce je još uvijek zatvoreno, a usna mu je netaknuta, ali on već dugo
sprema pute da ga dovedu do njegove boginje.“ (124). Ovdje se javlja žudnja za
idealnom ženom, a to bi bila boginja. Sama pjesma je puna erotskih slika koje
završavaju zapravo dekadentim slikama ondoso postavlja se retoričko pitanje kad
će lirski subjekt moći gasiti zublje ispred njena dvora. Što se kasnije
faza Nazorova stvaralaštva tiče, autor u njoj mitološko koristi na jedan nov
način. Tako se autor što se gledišta mitskog i legendarnog tiče okreće planu
univerzalno ljudskoga. U ovim pjesmama Nazor se dosta posvećuje erotskoj noti,
a nekad je piše jasno i neprikriveno te je prezentira kroz lik fatalne žene, a
nekad je prikrivena pa je prikazuje kroz prirodu odnosno kroz odnos čovjeka i
prirode. Ove su pjesme po mnogočemu vrijedne , u njima Nazor postiže
univerzalni ali i visokoestetizirani mythos i to o borbi dobra i zla. Vođen
ovim pravcem autor će to prijenjeti i na svoje pripovjetke u kojima će mitsko
miješati i sa osbnim. Pripovijetka Prsten je zanimljiva jer sadrži autobiografske
podatke o autorovu djetinstvu. Prsten je zanimljiv zbog dva podatka. Gemma
Camolli je pastoralna crtica iz djetinstva te je stilizirana po
scesionističkome obrascu (126). U ovoj anegdoti iz djetinstva autor govori o
djevojčici i dječaku koji odlaze na rijeku kako bi se okupali ali ih je stid
svući se pa dječak tako oblači djevojčinu odjeću, a ona njegovu i ovdje autor
stvara cijelu priču koja je ponovo nabijena erosom: „ Meni je sada bilo kao da
nisam samo u njeoj košulji no i u njenoj koži.“ (126). Ova pripovjetka je
zanimljiva jer Nazor ovdje zapravo progovara o maskama i o transvestitskoj
fantaziji gdje se sam identitet proispituje puno dublje i gdje upravo ona maska
postaje samim identitetom. No u ovoj pjesmi nisu samo obilježja umjetnosti kraja
stoljeća što je vidljivo upravo kroz odnos masnke i subjekta jer upravo taj
odnos nazanačuje postmodernizam. (127). Drugi podatak koji je zanimljiv iz
Prstena jest Paun koja isto sadrži autobiografske elemente. U ovoj se
pripovjetci radi o djevojčici Evici koja je bila u domu i vrlo asocijativno
dijete ali je imala poseban odnos sa životinjama pa joj tako prilazi paun koji
je brani i štiti. Direktor sirotišta je bio vrlo hladan pa se mu to nije
sviđalo i nije mogao to shvatiti pa je došlo do svađe između njega i štićenice
doma. Ovdje se Nazor pomalo okreće i psihologizaciji likova koji su iako više
stilizirane nego psihologizirani ipak ima nekih naznaka pokušaja. Vidljivo je
to s gledišta djevojčice koja je direkrtora zamijenila ocem,a štićenicu doma majkom
i počela sanjati o kući i obitelji. Kako bi razuvjerili djevojčicu vode je u tu
kuću koja je bila prazna i stara, no ona odbija prihvaiti realnost te po
povratku u sirotište počinje oboljijevati dok jedng dana ne umre. Priča
završava prizorom ulaska direktora u sobu gdje je vidi okićenu paunovim perjem.
Motiv pauna ima simboličko značenje, a to je povezanost djevojčice s prirodom i
osjećajnošću. Ovdje se ponovo vraće fin de siecelovskim idejama,a to je da je
kroz lik direktora prikazano kako je čovjek zaboravio biti dobar i time
zaboravio na ono vječno i prirodne zakone.
5.3.Zaključak
o Nazoru
Što
se Nazora tiče on je u svom stvaralaštu prezentirao mitološku kulturu
hrvatskoga naroda iz svih razdoblja te u svim žanrovima proze, poezije i
publicistike. U svoja je djela unosio elemete i izgrađivao njima nove zakone
koji i danas stoje, na neki način možemo ga promatrati kao osobu koja je na
neki način postavil temelj ploču što se nekih stvari tiče. Naprimjer, iako je
pisao slobodnim stihom neke od svojih pjesama dobro je znao kako ne može samo
pisati da ipak neki stih postojati mora. Njegvo je stvaralaštvo na neki način
hrvatska etmogenetska slika. U svom je stvaralaštvu objedinio mnoge izvore,
genetske informacije, kulturne vrijednosti slavenskog naroda koji je bio skoro
pa zaboravljen. Vladimir Nazor je uočio mnogo problema koji su bili aktualni u njegovo
doba, a neki su i do danas ostali nerješeni međutim, neizostavno je kako je
upravo Nazor svojom mitskom simbolikom dao značajan doprinos hrvatskoj
književnosti i to ponajviše u doba moderne. Iako je ostao dugo vremena
neshvaćen svojim suvremenicima, obrasci i formule po kojima je pisao danas su i
tekakako cijenjeni te ga stoga možemo smatrati jednim od većih pisaca hrvatske
književnosti.
6. Usmena
književnost u suvremenosti
Usmena
je književnost imala bitnu funkciju u prošlosti te je bitno i utjecala na
pisanu književnost. Kako danas živimo bržim i zanimljivijim tempom nego u
prošlosti sve se to odražava i na književnost. Život ide naprijed bržim tempom
nego li se književnost razvija pa dolazi do određenih promjena u današnjosti.
Upravo je u suvremenosti usmena književnost izgubila onu moć koju je imala
nekada. Danas usmena književnost gubi na snazi te je danas prioritet pisana
književnost. (kekez: prva hrvatska rečenica). Naša je književnost uznapredovala
što se forme i umjetničkih kvaliteta tiče ali je na određeni način nazadovala
što se samog sadržaja tiče. Danas se sve više čita trivijalna književnost ili
pak djela koja pišu pisci koji u stvarnom životu jesu sve drugo samo ne pisci
pa su i sama djela na nižoj razini odnosno slabije su kvalitete. Promjene
možemo sagledati od temarskog raspona sve do likova koji su skroz drugačiji od
onih prošlosti. Ako uzememo u obzir teme koje su se nekad koristile one su
korenspodirale sa stanjem u državi, tako se najčešće pisalo o narodu, o
zajednici i osjećaju pripadnosti. Autori su time dobili ulogu prosvjetitelja
ondosno nositelja i na neki način predstavnika ideala onog vremena i duha.
Što se samih likova tiče, posebno ako uzememo ženske likove, gdje su žene bile
prikazane kao čedne, dobre i poslušne junakinje , a one fatalne žene bile su
često prikazivane kao primjer lošeg ponašanja jer su bile slobodnije. Danas ako
sagledamo raniju situaciju više nije ni jedan od navedenih elemenata
zastupljen. Tako danas u književnosti imamo prikazane žene lošeg morala ali one
više nisu tabu jer je danas sve to prihvatljivo. Teme također odskaču u velikoj
mjeri od onih u prošlosti. Autori odnosno pisci nisu više nositelji ideja i
prosvjetitelji, sve se promijenilo. Tako su ulogu kulturnog prosvjećivanja na
neki način preuzeli novinari i novine kojih je sve više i više oko nas. Usmene
je književnost na neki način zaboravljena u sadašnjosti. Razumljivo je i na
neki način sve to, promijenilo se društvo, mentalitet, shvaćanja odnosno jednom
riječju promijenilo se sve oko nas. Pisci su dobili više slobode te mogu
pisati, danas, o svemu i svačemu, pa možda je upravo u tome i problem, što se
zaboravilo kako dobro pisati. Naravno, treba izuzeti nekolicinu autora koji i
danas znaju kako se i što piše. Zaključno možemo reći kako danas ima puno
autora, puno štiva na izbor te su mnoga djela danas lošije kvalitete nego
nekad, a usmenoj književnosti danas se rijetko nalazi traga u suvremenoj.
7. Zaključak
U
ovome radu vidjeli smo razvoj usmene književnosti od samih početaka pa do
njezinih bilježenja. Usmena književnost postoji od samih početaka i prenosila
se usmeno, no, i u usmenoj su književnosti postojala neka pravila pa nije se
sve moglo nazvati usmenom književnošću. Tako da bi nešto mogli nazvati usmenom
književnošću moralo je biti prihvaćeno od strane naroda odnosno zajednice, jer
sve ono što narod zbog bilo kojeg razloga nije prihvatio, nije moglo ni opstati
u zajednici. Svi ti tekstovi koji su bili prihvaćeni u zajednici opstali su
prenošenjem s koljena na koljeno i samim time dolazi do variranja u izvornom
tekstu jer je svaki novi kazivač mogao unijeti nešto novo ili pak nešto
izostaviti. Kako bi se upravo što orginalniji tekstovi očuvali dolazi do bilježenja
usmenih tekstova. Zapisivači su ih slušali, snimali i zapisivali. U primjeru koji
navodi Maja Bošković – Stulli gdje spominje jednu predaju o lovu na skakavce.
Radi se o snimanju narodnih pripovjedaka u Bosni koju je doživio V. Palavestra
gdje je zapisivač prilikom transkribiranja snimaka uočio šutnju na snimci i
ustanovio kako se zapravo radi o središnjem dijelu priče te se nakon nekoliko
trenutaka sjetio kako je tada nastao muk i kazivač je, kako bi što vjernije
dočarao priču, zamolio nekog iz publike, naravno gestom, da rukama napravi
pušku i opali i upravo taj dio se ne nalazi na snimci. Iz primjera je vidljivo
kao ni samo zapisivanje i snimanje nisu dostatni za vjerno prenošenje usmenih
tvorevina. No, u svakom slučaju zapisivanje je puno pomoglo u daljenjem razvoju
usmene književnosti. Upravo je tako i došlo do suodnosa usmene i pisane
književnosti. Odnosno elementi jedne književnosti unosili su se u drugu
književnost te su zapravo jako dobro funkcionirali. U pisanu je književnost
preuzeto mnogo toga iz usmene jer je upravo u usmenoj književnosti sačuvana
tradicija naroda i oni najstatriji običaji. Kako se dobro usmena književnost
uklopila u pisanu prikazano je kroz primjer autora Vladimira Nazora koji je
jedan od najboljih hrvatskih autora koji je u svoja djela unio elemente usmene
književnosti. Nazor se od samih početaka susreo i počeo zanimati za usmenu
književnost. On je kroz mitove i legende koje je oživio u svoja djela unio
nešto novo, nešto drugačije. Možda upravo zbog toga nije dugo bio shvaćen od
strane svojih suvremenika ali je zato danas jedan od cjenjenijih autora koji su
se bavili usmenom knkiževnošću. Nazor je stvarao u doba moderne i umjetnosti
kraja stoljeća te je upravo on bio vrlo bitan za ova razdoblja, a posebno za
umjetnost kraja stoljeće te se ga smatra i predstavnikom ovog razdoblja jer su
upravo kroz njegovo stvaralaštvo iznesene fin de siecelovske ideje. Kroz cijeli
se rad provlači ideja usmene književnosti pa je na kraju rada prikazano kako je
ona u početku zapravo imala veliku snagu no u suvremenosti je izgubila ono
svoju moć koju je imala kroz desteljeća i sve manje i manje je zastupljena u
današnjoj književnosti. Navedeni su i razlozi tome poput promjene društva,
mentaliteta pa i same političke situacije u zemlji. Sve je to utjecalo na
usmenu knjževnosti koja je u današnjoj književnosti skoro pa izgubljena. Danas
nam se nudi puno štiva, puno autora od kojih su neki sve samo ne autori pa je
došlo i do stvaranje takozvane trivijalne odnosno današnjim riječnikom jednog učenog
čovjeka „ trash“ književnosti koja ima funkciju samo zabaviti, a iz nje se neda
puno toga naučiti, ondosno današnji bi se učenjak morao puno namučiti kako bi
nešto korisno izvukao iz ove vrste književnosti. Stoga smatram da, iako je
starija književnosti pisana pa određenim obrascima gdje pisci nisu imali toliku
slobodu kao danas, mnogo vrijednjija od današnje gdje autori imaju potpuno
slobodu pa nastaju djela loše kvalitete. Stoga rađe da se vratimo u vrijeme
gdje su autori bili nositelji ideja i gdje su upravo autori bili ti koji su
pisali i novine i prosvješćivali narod nego danas gdje svi nešto pišu ali
zapravo ništa ne napišu. Stoga zaključimo da su upravo stari autori ostvarivali
najbolja djela kada su se ugledali na usmenoknjiževno stvaralaštvo, djela koja
su i dandanas vrlo cijenjena.