Značenje
dela je višestruko
Petrarka
(1304-1374)
Italijanski
pesnik, pisao na narodnom i na latinskom jeziku. Završio pravo,
postao kanonik (trebalo je da se zakune na celibat, ali je ipak imao
dvoje dece); bio izaslanik pape, bavio se i diplomatijom; bio
kulturno-politički posrednik između Venecije i Milana. 1341.
krunisan lovorovim vencom (simbol pobede, primirja, mira).
Zalaže
se za podražavanje antičkih uzora u obliku, jeziku i stilu; ali ne
treba podražavati stil samo jednog pisca, već kvalitete više
pisaca. Protivnik sholastike i aristotelizma; veliku pažnju poklanja
filozofiji morala i ispitivanju unutrašnjih čovekovih sadržaja (a
najmanju naučnim istraživanjima). Uzori su mu Ciceron, Seneka,
Augustin. Hrišćanski
humanizam.
Svoja
dela na latinskom opisuje kao uzvišena, a na narodnom jeziku kao
nebitna. Želi jezik da dovede do savršenstva, zato stalno iznova
iščitava napisano.
Pisao
je sonete i ljubavnu poeziju posvećenu Lauri (nedostižna žena;
umire 1348)
„Originalnost
je stvaralačko oponašanje“
Moja
tajna, Kanconijer, Pisma, poema Afrika (o drugom Punskom ratu)...
Đovani
Bokačo (1313-1375)
Pisac
na razmeđi srednjeg veka i renesanse, tj. „jeseni
srednjeg veka“.
Idol mu je Dante.
Rođen
je u Čertlandu u vreme uspona italijanskih gradova, procvata
trgovine i bankarstva. U vreme crne kuge, 1348, boravi u Firenci, gde
učestvuje u kulturnom životu dvora, druži se sa učenim ljudima.
Stvorio je mit o Fiameti → u nju je transponovana njegova ljubav
doživljena u mladosti. Prvo delo posvećeno njoj je roman Filokolo
iz 1336. On u svojim delima uzvisuje spontani prirodni nagon,
sposobnost življenja, bistrinu ljudskog razuma, iskrenost,
odmerenost i kulturu. Elegija
gospe Fiamete, Spev o fezolanskim nimfama, Dekameron, Rasprava u
pohvalu Dantea.
Odbrana
poezije od klera
Poezija
i religija nisu suprotstavljene
„Biblija
jeste poezija i podučava kroz alegoriju“
(Alegorija
je i kad Saturn guta svoju decu = vreme uništava sve što stvori)
1498.
prevod Aristotelove poetike; objavljena i tumačena više puta
Frančesko
Robortelo (1516-1567)
Objavio
kritičko izdanje grčkog originala uz sopstveni prevod na latinski i
komentare u Firenci 1548, pod naslovom In
librum aristotelis de arte poetica explicationes
„Pesnik
može da govori o istinitom događaju ali i da izmisli zbivanja u
granicama nužnosti i verovatnosti“
Teza
o mimezisu i imitaciji
Đulije
Ćezare Skaliđero
7
knjiga poetike 1561.
Pesnik
= alter
deus
Pesnici
ne treba da oponašaju prirodu nego drugu prirodu, tj. idealnog
pesnika, pre svega Vergilija
Poezija
nudi lepšu sliku onoga što već postoji, ali i sliku onoga što ne
postoji (to je najviši cilj poezije)
„Pesnik
je zakonodavac sveta, a ne učenik prirode“
Što
gore to bolje – tj. tragičnije
Đirolamo
Frakastoro (1478-1553)
Bio
je lekar i pesnik. Prvi put upotrebio naziv sifilis kao ime svoje
latinske pesme u kojoj opisuje pustošenja ove bolesti u Italiji.
Navagerus
sive de poetica dialogus
Pesnik
prikazuje „jednostavnu ideju zapodenutu lepotom“
Uzrok
pesnikovog zanosa je sklad koji on stvara
Poezija
nema vaspitnu ulogu
Ono
što pesnik kaže postoji negde, dakle ne služi se neistinom
Lodoviko
Kastelvetro (1505-1571)
Bitan
za razvoj neoklasicizma, posebno u drami.
1570.
izložena i prevedena Aristotelova poetika
3
dramska jedinstva: mesto, vreme i radnja
Odstupanje
od Aristotelovog dela jer brani 3 dramska jedinstva, a Aristotel je
insistirao samo na jedinstvu radnje
Komplikovano
tumačenje katarze → indirektno zadovoljstvo: saosećamo sa
junakom, zbog čega smatramo da smo dobri i to nam pričinjava
zadovoljstvo
Poezija
služi isključivo uživanju
Poezija
je širi pojam nego istorija
KLASICIZAM
Nastao
u Francuskoj sredinom 17. veka. Vreme snažnog kulturnog uspona,
razvitka književnosti i estetske misli, razvoja prirodnih nauka.
Rišelje → osnovana Akademija 1634. gde stvaraju brojni pisci u
oblasti proze, poezije, drame i poetike, osnivaju se književni
krugovi. Naziv klasicizam
označava sve što je blisko antičkoj kulturi; antički pisci su
glavni uzor. U evropskim književnostima klasicizam se održao do
18.v.
Razvijena
je poetička misao. Poetiku klasicizma zasnovao je italijanski
filozof Skaligeri, razradio je francuski pesnik Nikola Boalo, a dalje
su je razvijali Pop, Gete i Šiler u 18.v. Pop: Manifest
engleskog klasicizma pod naslovom Ogled o kritici.
Suprotstavljanje
razuzdanosti osećanja renesansne epohe i narušavanja sklada i mere
u baroku → insistira na skladu, redu i sistematičnosti. Ugledanje
na prirodu i čoveka kao njeno središte. Iz prirode se uzima samo
ono što je plemenito, moralno i lepo → jedinstvo razuma, lepote i
morala kao osnovni princip klasicizma. Traganje za univerzalnim i
tipičnim, nastojanje da se prouči ljudska psihologija. Umesto mašte
i osećanja dolazi razum, najcenjenija je misao. Težnja za istinom →
razvijen kult istine: istina je u prirodi, samo je treba spoznati.
Kult znanja, discipline i reda. Nema stvaranja bez nadahnuća i
prirodnog talenta, bez stvaralačkog poleta i zanosa, a glavni
oslonac u stvaranju je razum. Kult pravila i poštovanje stvaralačkih
normi i zakona: pravila o strukturi pesme ili drame i književnih
vrsta. Jedinstvo radnje, mesta i vremena; jedinstvo tona; nije
dozvoljeno mešanje rodova; savršenstvo forme; istinitost i
verovatnost; sklad dela i celine, sadržine i forme; poštovanje
publike; negovan ukus i osećanje za stil. Delo mora da zabavi ali i
da vaspitava i pouči, a iznad svega mora da bude lepo.
Visokom
stilu pripadaju epopeja i tragedija, junaci su kraljevi i heroji;
radnja je značajna i uzvišena u istorijskom, nacionalnom i moralnom
smislu, jezik je probran, a izraz otmen i doteran.
Srednjem
stilu pripadaju elegija, satira i didaktički spisi.
Niskom
stilu pripada komedija → bliska je stvarnosti, teme su iz
svakodnevnog života, junaci su obični ljudi, jezik je svakodnevni,
a stil jednostavan.
J.V.
Gete, Vasko Popa, Žan de Lafonten, Molijer.
Filozofi
novog doba
Razvoj
građanske klase – prati procvat nove filozofije
Ideja
razuma
Dekart
– Cogito ergo sum
Razum
je iznad svega; dualizam tela i duha
Žan
Šaplen (1593-1674)
Doba
Luja XIV i centralizacije francuske politike i umetnosti. Osnivač
francuske Akademije.
Pesma
o Jovanki Orleanki „La Pucelle“ (1656)
Klasicistika
književna teorija
Književnost
je skup jasno određenih pravila → forma
Sadržina
književnosti je priroda, a priroda je pre svega čovek
Pesnik
treba da napiše ep
Antički
pesnici su već usavršili dorme, a sada se prave samo njihove
varijacije
Načelo
primerenosti → nalaže razum
Radnja
mora da ima jasan moralni učinak
Poštovanje
moralne pravde
Jedinstvo
i čistota žanrova, dakle nema mešanja žanrova
Nikola
Boalo (1636-1711)
Francuski
pesnik i teoretičar.
Potpuna
razrada teorije klasicizma je dao u knjizi „Pesničko umeće“
(1674) Forma stiha → lako pamćenje. 4 pevanja, 1100 stihova.
Počinje isticanjem nužnosti nadahnuća i talenta; 1, 2 pevanje →
manji rodovi; 3, 4 pevanje → tragedija, ep, komedija
Pokušava
da otkrije estetički smisao načela i pravila klasicizma i da ga
odredi u odnosu na druge i drugačije struje te epohe. Odbacuje barok
i precioznost, a zadržava rafiniranost duha, osećaja i izraza.
Uzori su mu Aristotel i horacije. Bio je član francuske Akademije.
Od
Aristotela preuzima opis tragedije, zalaže se za tri jedinstva
Pesnik
mora paziti na naciju iz koje je lik/narod; geopoiltičke odlike
Ep:
Homer, Vergilije; širina radnje je veća nego kod tragedije
Komedija:
prikaz ljudske naravi, navodi na smeh
Normativne
poetike klasicizma
Pjer
Kornej (1606-1684)
„Otac
francuske tragedije“, pisao drame
Snaga
volje i heroizma, snaga i sila sudbine, veličina duše i moralni
integritet, sukob između emotivnog i moralno-religijskog shvatanja
ljubavi
Jedinstvo
radnje
Celovita
radnja koja ostavlja gledaočevu svest smirenom
U
raspletu treba izbegavati jednostavan preokret u liku i deus ex
machina
Jedinstvo
vremena
„Lako
je kritičarima da budu strogi“
Sukob
starih i modernih (1683-1719)
U
Francuskoj, Engleskoj i Nemačkoj
Pitanje
uzora i ideala: da li su to isključivo „stari“ ili mogu biti i
moderni
Šarl
Pero (1628-1703)
Začetnik
moderne evropske bajke
Paralele
između starih i modernih u 4 knjige → na strani modernih, vera u
napredak u umetnosti jer kako napreduje civilizacija tako napreduje i
književnost
Protiv
aristokratskog klasicizma, bori se za uvođenje tema iz svakodnevnog
života
Uspavana
lepotica, Mačak u čizmama, Crvenkapa, Pepeljuga
Sve
se menja i razvija → ideja progresa
U
prirodi ne postoji lepota, već je lepota ljudska zamisao
ROMANTIZAM
Period
borbe za nacionalno oslobođenje i nacionalni identitet. Doba buđenja
nacionalne svesti, stvaranja nacionalnog jezika. Nastaje kao reakcija
na dotad vladajuću misao, poetiku i stvaralačku praksu. Protiv
idiopoklonstva i nekritičkog podražavanja antike, a zalaže se za
narodno stvaralaštvo. Protiv normalističke etike, a pažnju
poklanja pesnikovom stvaralačkom geniju. Protiv pravila i normi, a
za slobodu stvaranja i mašte.
REALIZAM
Metod
oblikovanja književnoumetničkog dela ≠ književna epoha
Građanska
klasa je postala svesna svog značaja u društvu
Balzac
Ljudska komedija (Čiča Gorio); prikaz odnosa u društvu
Džordž
Eliot (1819-1880)
Pseudonim
pod kojim je Engleskinja Meri En pisala svoja dela, kako bi lakše
izgradila karijeru pisca.
Stvari
treba prikazati onakvima kakve jesu; Adam
Bede (1859)
Charles
Augustin Sainte-Beuve (1804-1869)
Uveo
biografski
metod,
osnovno načelo: „Mogu uživati u samom delu, ali mi je teško da
donosim sud nezavisno od čoveka“
Kritika
treba da bude što egzaktnija
Bavi
se autorovom biografijom, a samo delo nekad ostaje u drugom planu;
osnovno pravilo kritike je objektivnost
Biografski
metod
je uzrok, objašnjenje i širi kontekst književnosg dela u piščevoj
biografiji, nastaje pod uticajem romantičarskih ideja (poezija →
izraz ličnosti)
Kauzalni
pozitivizam
Kasnije
(u doba Frojda) zasnovan na psihoanalizi tj. kritika je usmerena na
ličnost pisca
Uveo
pojam klasika;
klasik je stari autor kanonizovan obožavanjem, zbog čega
predstavlja autoritet
Champfleury
(1820-1889)
Francuski
kritičar; pseudonim za Jules François
Felix Fleury-Husson
Zbirka
eseja Le
réalisme
(1857)
Autor
mora da se oslobodi pristrasnosti i ne sme poušavati da tvrdi bilo
šta sa očiglednom namerom ili da dokaže neku vezu
Flober
(1821-1880)
Isticao
potrebu da autor bude što neprimetniji u svojim delima
Autorova
objektivnost ili nepristrasnost → impassibilité
Autor
u svom delu treba da bude Bog (da stoji pored, posmatra i secka
nokte), dakle da ne osuđuje niti pravda svoje likove, da ih pusti da
žive svoj život i da ostavi publici da sudi
Emil
Zola (1840-1902)
Osnivač
naturalizma. Počeo da piše kao romantičar, ali menja opredeljenje
i u roman uvodi naučne metode, na koji način nastaje
„eksperimentalni roman“. Glavna karakteristika ovakvog romana je
da sagleda ličnost u mnoštvu različitih situacija. Stvorio je oko
1000 likova, ali mu je zamerano da nije dobro opisivao psihologiju
likova.
Umro
je u svojoj kući gušeći se jer je dimnjak bio blokiran. Bio je
upleten u aferu Drajfus (pisao pismo optužbe predsedniku Republike),
zbog čega je bio u zatvoru godinu dana; smatra se da su protivnici
Drajfusa namerno izazvali incident sa dimnjakom.
Pripovedač
treba da iščezne iz pripovetke
Treba
približiti književnost prirodnim naukama
Ogist
Kont (1798-1857)
Francuski
matematičar, filozof i mislilac, prvi put upotrebio reč
sociologija.
Osnivač pozitivizma, pravca koji uzima iskustvo kao glavni način
spoznaje. Prvi primenio naučni metod za opisicanje društva. Zakon
tri faze: teološka, metafizička i naučna. Smislio je reč
altruizam.
Empirijski
i naučni pozitivizam; pozitivističke činjenice
Pozitivizam
u nauci o književnosti
Smisao
književnog dela se može objektivno utvrditi na temelju poznavanja
Biografizam
→ Kafka
Hippolyt
Taine
(1828-1893)
Francuski
književni kritičar i istoričar. Dao teoretsku podlogu za
naturalistički pokret. Zagovornik sociološkog pozitivizma.
Teoretičar
i istoričar umetnosti
Sistematskim
sakupljanjem činjeničnih podataka na kraju moramo doći do
neoborivih zaključaka
Predgovor
Istoriji
engleske književnosti
(1864); formulisao svoju književnu teoriju: rasa
→ fizionomija, specifičan duh ili genije nekog naroda; sredina
→ priroda koja okružuje čoveka; momenat
→ zbir rase i sredine, a nekad samo sredina u određeno vreme
Gustav
Lanson (1857-1934)
Francuski
književni kritičar i istoričar. Pokušao da spoji književnost i
kulturu. Ideja književne
sociologije
→ kompleksna formulacija veze između društvenih uticaja na
autora, očekivanja čitalaca i samog teksta.
„Metode
istorije književnosti“ (1910)
„Književnost
su dela koja podstiču maštu, osećajnost i estetsku osetljivost
čitalaca“ → nedostatak ove definicije je to što on podrazumeva
samo vrhunska, tj. estetski najvrednija dela.
Vilhelm
Diltay (1833-1911)
Nemački
filozof, istoričar, sociolog i psiholog. Kontrast idealizmu (recimo
racionalista)
Larpurlartizam
je estetička teorija formulisana u drugoj polovini 19.v, negira
utilitaristička shvatanja umetnosti i književnosti zastupajući
tezu da umetnost ne treba ničemu da služi osim lepoti, da je ona
samoj sebi dovoljna.
Théophile
Gantier
je izneo teoriju larpurlartizma u svom romanu Gospođica
de Mopen.
Postavke larpurlartizma: umetnost je nezainteresovana za sve što je
oko i izvan nje, ne interesuju je društvena događanja tj. politika,
moral, vaspitanje, socijalna pitanja; ne služi nikakvom korisnom
cilju („Lepo ne može da služi ničemu, sve je ružno što je
korisno“); pravoj umetnosti su strana snažna osećanja; impresija
je u osnovi doživljaja lepote; ideal umetnosti je savršenstvo
lepote.
Edgar
Alan Po, Šarl Bodler, Oskar Vajld.
Utilitarizam
je filozofsko i književnoteorijsko gledište da je svrha ljudskog
rada korisnost i upotrebljivost.